D. Šimunović

PRIPREMNI TEKSTOVI S PITANJIMA I ODGOVORIMA ZA PRIGODNI KVIZ O DINKU ŠIMUNOVIĆU POVODOM DANA ŠKOLE GIMNAZIJE DINKA ŠIMUNOVIĆA U SINJU 8. LIPNJA 2011.

Tekstove pripremio:

Dr. sc. Miljenko Buljac, prof. savjetnik i znanstveni suradnik

a) u Kninu 1. rujna 1873.

b) u Kninu1. kolovoza 1874.

c) u Kninu1. rujna 1872.

(Jezovitost, grotesknost i sarkastičnost mrkodolskog sučeljena je jarkim, čistim bojama i tonovima impresionističkim, pastoralnom ugođaju, ganuću i toplini nemrkodolskog. Šimunović je u hrvatsku književnost ušao groteskom, opisom ugođaja sjete i pečali, obnevidjelosti, utrnuća osjećaja, opisom krša, zakržljalog raslinja s golim granama, okružena mahovinom i lišajima, opisom gromača, koje je likovno ponajbolje izrazio njegov sin Frano, akademski slikar, potom hladnih zračnih struja, vjetra za koji ne znaš s koje strane puše. Mrkodol je poput slikarskog platna koje izaziva jezu, prispodoba “crknuta, suha i smrznuta ježa kojemu neke bodljike još strše, a neke se na gnjilu mesu ili prignule ili prevalile sasvim.“5 Kamene gromile, gromače, ograde okružene suhozidovima, mjesta su dostupna pogledu samo iz nebeskih visina, mjesta koja označuju zatvoren prostor, obitavalište Mrkodočanima sa zaklonom od neugodnih vjetrova, prasunčališta,na kojima su se povazdan mirno sunčali, a sunce im je “žuta sunčana ploča“.6)

_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

(Objašnjenje: novu književnu strukturu u kojoj je spoj nespojivog, izvornog i neočekivanog, jednako zanimljivog književnom znanstveniku i povjesničaru antropologu, običnom čitatelju i onom s probranim literarnim ukusom. Na neponovljiv su način u Dugiodzrcaljene naše slutnje, želje, čežnje, plemeniti zanosi i žarki ciljevi, a taj fluid, to lelujanje duše nailazi stalno na nekakve zapreke, na splet zamršenih pojava i razbija se o bedeme neznanja i sebičnosti kojima nam uzvraćaju drugi, često i naši bližnji. Nitko nas nije u literarnom smislu, a da mu pero ne zadrhti, doveo tako blizu ostvarenju životnog sna kao što je uspio Dinko Šimunović. Nitko nas poput njega nije proveo takvim rubom, razdjelnicom života i smrti, a da se poput Srne ne prestanemo nadati, da ne prestanemo vjerovati u čvrstoću, u postojanost dúgē, kao da je nikad nestati neće, u njenu mirnoću, u mogućnost dodira, opipa, u sigurnost hoda po njenim jarkim bojama. Kad pak nestanu iluzije, kakva će nas to realnost, kakva će nas zbiljnost dočekati? U Dugi,noveli osrednje veličine, pisac je u završnom odjeljku uzaptio, sputao, u šaci zgnječiopraznu i beskrajnu sadašnjost,metaforu grozomornog trajanja kao mrvicu vječnosti onih čija se duša mjeri dubinom mraka stare zapuštene tvrđave. Ispunjeni dvojbama urezujemo na kraju onaj kranjčevićevski upitnik hoćemo li moći količinom boli isprati mrlje na duši onima za koje možda i ne znamo da smo ih povrijedili?  Jesmo li zavrijediti nešto bolje, i hoćemo li to moći?)

11.  Gdje se zbiva druga epizoda ili druga sižejna dionica Duge?

(Drugo epizoda donosi novi vremenski plan: berbu grožđa poslije prvih jesenskih kiša. Srna/Brunhilda s roditeljima i udovicom Klarom penje se k vinogradima na Marčinkovoj glavici gdje su u berbi trgači grožđa. Priča o otvorenom nebu i ispunjenju želja, nova je potvrda pučke etiološke svijesti, kojom pisac nastoji upravo u svijesti recipijenta stvoriti uvjerenje kako je potrebno vjerovati u čudo, i tako na lak način moći promijeniti vlastiti usud. U tom iskušenju našla se i djevojčica, krhka i sasvim nepripremljena, izranjavane duše, pa makar u prvom mahu i nije mogla razumjeti riječi udovice Klare: “Grehota što vam nije sin!“,14 ali tih riječi isprva nije ni razumjela, dakle desemantiziranih riječi u govornoj brzalici djevojčice, zapravo još djeteta: “Gre-ho-ta-što-vam-nije-sin!“, duboko će se zasjeći u svijesti malenoga stvora.  Srna se, navodi Šimunović, naskakalatog dana, nagledala se djece, malih trgača u vinogradima, a posebno su je privlačila mjesta na glavici, “nedavna ognjišta Marčinkove djece što su se tu grijala i pekla kukuruze te lijepe, pozlaćene jeseni.“15

Pisac na suptilan način, gotovo nevidljivim nitima povezuje uzroke i posljedice, koje recipijent može tek slutiti, a zapravo je konačan usud prepušten učinku iznenađenja. Djevojčica odlazi s udovicom Klarom u posjet bezrukoj Savi. Blagim retardacijama doznajemo o Savinoj nesreći, o njenim vezovima i djetetu kojeg podiže, ali imamo dojam kako se pisac plaši miješati vremenske planove jer u svom načinu intuiranja narativnosti kao da je čak previše opterećen bi li to mogli prihvatiti recipijenti kojima se obraća.

(Utonule u priči, udovica i Sava nisu ni zamijetile Srnin nestanak. Potraga za njom puna je dramatike, doziva, opomena, povika bjeloglavih dječaka, upozorenja (“daleko je u polju“, “pala je“, “nije pala, uvalila se, ondje je močvara“…), potom se uporišna točka prenosi u vinograd u koji su dotrčale dvije žene ne bi li ugledale Srnu. Uzaludni su pogledi u daljinu i dozivi koje je djevojčica doživjela kao poticaj i podršku neka izdrži jer je sasvim blizu cilju. Srna nastavlja svoju životnu trku za dúgom (“izvukla se iz močvare“, “razigrala /se/ mlada krv“, “pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu“, “daleka vika iz vinograda kao da je sokoli i kao da se divi njezinu junaštvu“, “Potrčala desno, ali se ševar produljio daleko, daleko, sve tamo do nekog Glibušina potoka. Potrča i lijevo…“, “pogleda dúgu i odluči pregaziti ševarato poljice“, “krv joj šumila u ušima, prsa se nadimala, i oči se zališe suzama ogorčenja“, “sakupi sve sile, pa što je bolje mogla zatrči se u močvaru“, “začu se u tišini prasak ševara, pa klokotanje vode i blata“, “jedan očajan i drhtav doziv sred pustoga polja i Mrtvog jezera.“)

Četvrti, završni sižejni odjeljak novele započinje najavom agonije Serdara i Serdarovice, koji su iz Čardaka preselili u pustu tvrđavu, i opisima jesenskih kiša, kojima se svojom poetičnosti poslije Šimunovića u hrvatskoj književnosti približio samo Petar Šegedin. Nakon sve te ’hidre’ u kojoj su se ugnijezdile meduze straha i nesreće, i umetnute priče o nastradalom mladiću, vojniku, otvara se slojevit psihološki odjek u duši onih koji nisu mogli olako proživjeti smrt svojeg jedinog djeteta:

“Tada bi neka čudna tuga poklopila dušu, dah bi stao, a klopot bi srca odjekivao u ušima kao da pod tim praznim ulicama koračaju dusi poginulih ratnika. (…)

Ali su u njihovoj duši teške i mutne misli ponavljale priču još tužniju i bližu. (…)

A među tim mrkim i nijemim stvarima sjedili su Serdar i Serdarovica nepomični i sa stisnutim suhim ustima baš kao dvije stare ikone iza kandila u manastirskoj crkvi.“

Slika djevojčice koju iznose iz Mrtvog jezera duboko je u duši tih ljudi “…postojano treptjela ne dajući mjesta ni drugim mislima, ni zaboravu, ni snu.“ Nije im uspjelo zakloniti se od te slike, lijepe i strašne, od uzburkane uspomene blijedog i mokrog Srnina lica i ručice koja je podrhtavala u zlatnoj kosi.

Opisu kišomora, pravog jesenskog potopa pisac pridodaje i psihički potop ’kamenih lica’ roditeljskih, kojima se “novi crni oblak očaja i straha podiže (se) iz dubina i poplavi svu njihovu dušu“, a sami proživješe život a da nisu naslutili “koje značenje imaju vječne želje cijeloga ljudstva i vječnost dúgē što se savija pred njim.“

Poetičnost štiva u velikoj mjeri ovisi o načinu intuiranja vremena i prolaznosti, a Srninim roditeljima čudnovata bijaše dužina trajanja: “Sve prazna i beskrajna sadašnjost, uvijek jednaka sama sebi…“ Čardačani su nagađali o uzrocima silne oluje poslije strašne noći, u kojoj su se Serdar i Serdarovica s visokog bedema srušili u provaliju.

13. Ima li Šimunovićev doživljaj ljepote s mjerilima sredine?

(Boja (Muljika) kao da je urezana u pejsaž; kao da ju je pisac naslikao onako vitku, visoku i bljedunjavu prema tamnom i mladom grmlju u pozadini. U portretiranju Šimunović polazi od detalja koji su bitni ne samo za prepoznavanje prostornih oznaka nego i za cjelovit ugođaj. Poimanje ljepote, način doživljavanja, zapravo cjelokupna Šimunovićeva senzibilnost nema otklona od mjerila sredine.)

14. Muški lik u Muljici i njegova karakterizacija?

(Od svih Šimunovićevih muških likova najzanimljiviji je i najcjelovitiji Ilijica/Elias Kurtović. Neobičan je i način na koji ga pisac predstavlja: Ilijica je najmlađi krčmarov sin, tri sestre su mu već udomljene, dva brata oženjena. Netom se vratio iz vojske kao ’oficirsdiner’, naučio tri jezika. Ilijica je promijenio govor u koji unosi naučene riječi i izraze, a u posebnom nadahnuću i cijele rečenice, iskrivljeno, groteskno, karikaturalno do suza. Govorom se otkriva dubina, sva složenost njegove osobnosti, a ne samo geste, vanjski učinak. Majka ga s pomnjom dvori, ugađa mu, htjela bi doznati od koje bolesti boluje, a on se izležava do ’popasnih doba’ i jede masne zalogaje. Traži da mu donesu jela i pića (“a ni sami duhovnici nijesu nikad za takovo što čuli.“)

15. Znate li ime i nadimak središnje protagonistice blijede, krhke, nježne, boležljive, slabašne, nejake.

16. Po čemu je Šimunovićeva Boja slična Homerovoj Penelopi?

17. U kojoj noveli u formi dijaloga između mladića i djevojke Šimunović opisuje ljepotu sela, tzv. nemrkodolski krajolik, pejsaž, postupkom bitnim u gradbenim postupcima priče.

18. U kojoj noveli pisac razvija postupak dinamiziranja opisa djevojačke ljepote: “A zvali je (____________), jer su joj garave kose bile rudaste kao ni u koje u selu. Ne da joj je kosa bila bogzna kako kovrčava, ali je pod kapu i rubac nije mogla nikako sakriti, već su mrki uvojci padali sad po čelu a sad pokrivali vrat ili titrali oko ušiju kad bi se smijala.“

19.Obrazložite tezu: “Novela (Duga) je po srodnosti motiva i vrijednosti usporediva s pripovjednim djelima suvremenika poput Hessea, Hamsuna, Gorkoga ili Pirandella.“ (Viktor Žmegač, “Folklorni impresionizam. Duga Dinka Šimunovića“, u: Ivo Frangeš - Viktor Žmegač, Hrvatska novela. Interpretacije, ur. Avenka Žurić, Školska knjiga, Zagreb 1998, str. 184-185)

20. Prema anketi Vlade Pandžića iz travnja godine 2001. u kojoj je bilo obuhvaćeno 600 učenika, Dinko Šimunović zauzima “…čvrsto mjesto među deset ‘najčitanijih’, ‘najprivlačnijih’, ‘najrazumljivijih’, ‘najčitljivijih’, ‘najosjećajnijih’ i ‘najsugestivnijih”, te među dvanaest ‘najboljih’ hrvatskih pripovjedača. S lakoćom možemo prepoznati i utvrditi Šimunovićevu bliskost u nizu novela i životopisnih proza s Turgenjevom, s Gogoljem, osobito onim iz Večeri kod Dikanjkete s Djetinjstvom Maksima Gorkog. Tragovi lektire u njegovu primjeru, to možemo istaknuti, bili su plodonosni. Postoji nešto što na aktancijalnoj razini povezuje Šimunovićeve protagoniste: osjećaj nemoći pred okrutnim životnim izazovima, slabost i klonulost onih iskorijenjenih, neotpornih, izgubljenost i očaj, osama, slomljenost i potonuće.

21. Opis kojih sredine se mogu nazrijeti u mimetičkim odjecima pred kojima se pripovjedač ni sam nije htio skrivati, iako je u njegovim novelama vrhunski tvorac ipak dijegetički, posredovani narator? (Koljanska, kijevska, vrlička i hrvatačka zbilja.)

22. Navedi naslove Šimunovićeve autobiografske proze.

(Mladi dani, Mladost, Tragikomična autobiografija)

23. Mladi dani(Koljane, Vrlici, Krčiću i Topolju, vožnji ’uzbrditim zavojicama’ prema Kninu, hodočašće u Sinj)

24.Mladost (Kijevo, preskočeno školovanje u Arbanasima, početak učiteljevanja u Hrvatcima)

(Štivo je čitko, kadšto pogađa i pretjeranom iskrenosti, no unatoč snažnom mimetičkom uporištu, nadasve je literarno. Nostalgičnim zovom iz jednolične pustoši pisac otvara nove stranice, vidi “selašca u zelenilu i blistavu Cetinu (…) gdje kršni momci na konjima trče i čobanice u vezenu ruhu srebrnim nakitima bliješte koračajući mekim stazicama među visokim klasjem i kukuruzom. A preko brda, sat hoda daleko, bijelio se gradić Vrlika u gajevima među grmljem i travnatim obalama.“277

Nižu se ispovijesti i uspomene, od gorke priče o čedomorstvu Perina djeteta, posjetu obitelji vrličkog suca i trgovca, druženju s Ester (Licejkom), penjanju uz uski zvonik, iščekivanju odlaska u Vrliku na poduku i pripremu za studij, Esterino muziciranje na glasoviru, susreti, šetnje i druženje s Titom Viličićem, izleti u Schönbrunn i Jakar, susret s besramnom djevojkom, posjet bogatoj i učenoj dami, pijanom učitelju Katuriću, Marici s Ribarića koja je postala majka. O boravku na školovanju u zadarskoj preparandiji Šimunović nije htio ništa pisati jer mu ti dani bijahu teški, mučni, neveseli; a kako su među polaznicima bili samo’lacmani’ i ’boduli’ prijatelja među njima nije upoznao. Završni odjeljci Mladosti, zasićeni su impresijama i doživljajima vezanim uz piščevo mladićko doba provedeno u selu Hrvacima. Zapisci su to u kojima je autor u samom žarištu teksta, ali je osim izravnih biografema lako prepoznati i onaj ’individualni rukopis’ u kojem su životni nazori i smisao ljudskog poslanja bili u suglasju i u savršenom skladu. Donosimo ulomak iz XXIII. poglavlja:

“Mjeseca rujna, kad je u Cetinskoj Krajini svršila žetva i nastalo trganje vinograda, nastanim se u bogatom selu Hrvatcima kao novi učitelj.

S visa, pred školom, na sjeveru i na jugu vidjeli se humci, ogrnuti šumicom ili vinogradom, a prema istoku zeleni vrtovi i žute njive. Podalje širile se livade, tik uz Cetinu, gdje vrbe strmogletke saginju dugo, vitko pruće, a uzgorito jablanje straži i zaklanja blistavu površinu rijeke.

Mnogi komšiluci sunčahu se pod brežuljcima, a neki skrivali se u dubokim, sjenatim dražicama. U tim lijepim naseljima življahu sretna čeljad: I starice bile sputne, vesele i smiješeći se prolazniku, a mila i djeca,što počeše dolaziti k meni u školu. No čim bi svršila pouka, iznova bih pregledao lijepo uređene sobe novoga doma, a onda bih šetao ravnim kolovozima u polju i vijugavim putićima sela. (…) Dani moji zažuboriše veselo poput vrelašca na gorskoj strmini, i svako jutro donosilo nove radosti.“278          

Na stranicama ŠimunovićevihMladih dana iMladosti mimeza potiskuje dijegezu, ali tako da je piščeva virtualna zbilja oplemenjena, viđena kao otkriće prirode, otkriće onog zbiljskog, onog isuviše bliskog. Ove uvjerljive ispovijesti s nizom reminiscencija iz piščeva mladićkog doba nisu samo dokumenat o vremenu i prilikama u kojemu je pisac živio nego poetski, literarni odjeci koje i današnja školska mladež, unatoč vremenskom otklonu, čita s posebnim užitkom i zavidnom recepcijom.)

25. Djevojačko ime Šimunovićeve majke je:

      a) Danica Ančić

       b) Manda Anić

       c) Marica Anić

26. Kao izvanbračni sin Dinko Šimunović je upisan u vrličku crkvenu maticu s neobičnim imenom i prezimenom, da bi nakon priznanja očinstva dobio svoje pravo ime. Kako je glasilo njegovo prvotno ime?

27.Zbog čega je zavičajnostvažnakategorijaudjelimaDinkaŠimunovića?

(Stoga je zavičajnostvažnakategorijaudjelimaDinkaŠimunovića. Našegjepiscakaobeskućnikaibeskućnikovasina, kakojesamzapisao, “…morilačežnjazadomomivrtomsjenatim, timviše, kadsamuvidio, kakojesvima, štosamihpoznavao, Udesbiovišenaklonjen.“283  

UHrvacimajeŠimunović pronašaovrutakarhetipskihslikakojimajeodnjegovaosvojupoetskusenzibilnost; unjimajepjesnikovaćutilnostpronašlapravugospodskugozbu. Čežnjudasveokosebeučinibliskim, daobuhvationonespojivoučuvstvima, ineizrecivoumislima, prepletalosepoputmiljaunjegovojduši. Ono baladično i neprolazno iz čudesnih starinskih priča iskristaliziralo se u poetsku darovitost, da bi još dugo u njegovoj svijesti i podsvijesti plutalo u slikama i prispodobama, u neraspadljivim isječcima hrvatačke zbilje. U njegovoj novelistici mimeza uglavnom potiskuje dijegezu, imitacija i odsjaj zasjenjuju stvaranje, a modeliranje oblikovanje. Opisi prirode nisu više samo statično dekoriranje pozadine, nego su u funkciji oprostorivanja pripovjednih zbivanja; opisi u službi naracije. Prostor tako postaje svijetom, putanjom kojom je označena aktancijalnost, kretanje ne samo aktera, nego i pisca, pripovjedača, a s njima i recipijenta.

28.  Prijateljstvo Milana Begovića i Vladimira Nazora.

Najsnažnija nevidljiva sila koja je upravljala Šimunovićem bio je osjećaj beskućništva i nesigurnosti, osjećaj osuđenosti na selidbe u nove sredine. Iako je u jednom trenutku poželio promjenu i napisao molbu višim školskim vlastima kako bi se premjestio u neku drugu školu, u neku drugu sredinu, odlazak iz Hrvaca doživio je kao gorčinu, kao patnju, kao najveću kaznu. Osjećaj nostalgije za bezbrižnim mladenačkim danima čvrstim je nitima povezan s njegovim hrvatačkim razdobljem. Svim svojim sjećanjima jačao je onu bliskost i blizinu prema svemu što je oćutio i proživio na početku svojeg učiteljevanja, pa čak i obiteljske tragedije - smrt prve žene i djeteta pojačavala je onu punoću vezanosti uz to pitomo mjesto u cetinskoj dolini. Mnogi su hrvatački doživljaji u njegovoj podsvijesti pretočeni u arhetipske slike onog neponovljivog, beskrajnog, očaravajućeg. Stoga je Šimunović zavolio Hrvace onom ljubavi kojom se voli rodno mjesto, zavičaj i sam život. Ključni književni problem Šimunovićeve pripovjedne proze ne sastoji se u prepoznavanju regionalnih ili zavičajnih posebnosti nego upravo u onim univerzalnim vrijednostima kojima je ono posebno uzdignuto na razinu sveopćeg. I ono što u njegovu književnom djelu izravno upućuje na životnu faktografiju, i ono drugo što je u većoj ili manjoj mjeri stilizirano, što je umjetnički preobličeno, u cjelokupnom kontekstu poprimaju značenje novog, u sebi dovršenog, neponovljivog i univerzalnog. Skloni smo stoga isticati da je i sam Šimunović toga bio svijestan, i da je duboko vjerovao da njegovoj pripovjednoj, novelističkoj ili pak autobiografskoj prozi razlozi ne leže u razbacanoj zbilji, nego da je ona obuhvaćena samosvojnom logikom, svojim unutarnjim zakonitostima, svojom unutarnjom artikulacijom kojoj nije svrha tek preslik zbilje nego njena potpunost, njezina punoća.

Modernističko doba koje je isticalo silnu želju za europeizacijom hrvatske književnosti, tvrdi Ivo Frangeš, pokazalo je u primjeru DinkaŠimunovića da pisanje blisko narodu ne mora biti isključivo folklor jer je njegova lirika šiknula iz najranijih djetinjih uspomena, iz čudesne prozirnosti i beskrajne slobode gladnog ali ponositog kamenjara, a toliko apostrofirana patrijarhalnost za njega je bila uzmak, povlačenje pred nezadrživim naletima tuđinstva.286 Potvrdio je to Šimunović i svojim životom: iako zadužen, siromašan i očajan nije prihvatio velikosrpske želje i ucjene, kako su to otužno učinili neki hrvatski pisci prodavši se za Judine škude početkom dvadesetih godina. I današnji recepcijski odjeci potvrđuju kako među književnicima hrvatske moderne Dinku Šimunoviću pripada zapaženo mjesto.)

30. Roman Tuđinac.

(Pisac gradi sižejnu shemu od niza opisa prostornih oznaka i pejsaža, predstavlja aktante u bliskostima i razlikama: seljaka, priprostog pragmatika, potom intelektualca, vjerojatno učitelja koji je opsjednut tuđinstvom, liječnika nihilista, i kočijaša, seoske djevojke, učiteljicu i dubrovačke djevojke u seoskoj sredini, itd. Umjesto čvrste fabule poetsku podlogu obogaćuje opisom ciganske družine, unosi proročanstvo cigankino, intimne prosvjede suputnika, njihove planove i razmišljanja, usputne prizore s putovanja, tekstove pjesama koje pjevaju dokoni namjernici poput pijanog Bošnjaka (“/Čija je ono dje-voj-ka…“),4 opisuje ’ždrakasta’ brda, iznosi iskustveni disput o odgoju djece iz Kreševa i Ljubeća. Fabula prvog sižejnog odjeljka obuhvaća splet događaja na putu iz Koviljevačkih sela (Koviljevac je u zbilji brdo između Vrdova i Vještić gore, oronim; u romanu pak toponim, naziv za sela u dolini rijeke) do Ljubeća (preobličeni naziv za Hrvace). Kreševo je također preobličen naziv za Gornji Bitelić, vjerojatnije nego za Koljane, kojima bolje pristaju Sabljari, iako bi Sabljari mogli biti i oznaka za Vrliku. Ipak naglašavamo, Šimunovićeva virtualna geografija i geomorfologija važnija je za književnu zbilju od zbiljskog prostora, kao i sve zakonitosti po kojima je književno djelo svijet dostatan sebi, svojom aktancijalnosti, zbivanjem, svojom logikom i sveukupnim smislom.

Analiziramo li Stanka Lukavca i tragamo li za modelom koji prati aktancijalnost romana, onda doista možemo reći da je, kao što su to kritičari i zamijetili, tuđinac dekadent i atomizirana osoba, ali nipošto nepotpun čovjek. Naišli smo na tisuće primjera u kojima je lik književnog djela, iako sveden tek na nekakvu oznaku, uzmogao odisati punoćom pred zadaćama i zahtjevima literarnim, npr. kao što je to ulični prolaznik namjernik u PravdiVladana Desnice. Zastarjele su primjedbe o književnim aktantima kao sjenama, olupinama, nedostatno motiviranim likovima. Nije li to pokazatelj kako Šimunovićev roman mnogima i danas ostaje nepročitanim? Piščeva sklonost usmenoj predaji, iracionalnom i bajkovitom, nije nikakva sklonost, ali može postati dodatnim zahtjevom recipijentu da upravo na takav način čita i prihvati Tuđinca.

Književna kritika tragala je za svim uzorcima ne bi li i u Tuđincu pronašla tragove lektire. Doktor Mirko koji zastupa nihilističke poglede na svijet, zajedljiv je i sarkastičan tip, ali potpuno samosvojan, i ničim ga ne bismo mogli prispodobiti Bazarovu. Prilagodljivost seljaka Nikole Runje i ophođenje kojim cilja na korist ili pak na manju štetu, neposredno otkriva piščevo izvrsno poznavanje psihologije seoskog čovjeka. U sklonosti bakanalijama pravoslavca Pekića skrivene su misli o udaji jedinice mu Anđelije. Stanko Lukavac je žrtva tuđinstva, ali je i nositelj filozofije iskorijenjenosti. Pisac je raznolikostima osvježio i obogatio sižèē: peračicama na rijeci Malom Jordanu (zbiljski je hidronim: Vojskava), intimnim pričama, otajnim zgodama, pričom o Vilinu vrelu, Dubrovkinjama Beatrici Mirković i njenim rodicama Pavli i Madi Budanko, a u završnim poglavljima i o skupini Dubrovčana.

Sagledavši Šimunovićev romaneskni prvijenac u cjelini zaključiti nam je kako nismo pronašli ni jednu kompozicijsku grješku koja bi bitno narušavala njegovu strukturu. O napjevima, bilo pučkim ili napolitanskim, belkantističkim, govorimo kao o primjerima unosa intertekstualnih i intermedijalnih, što je u Šimunovićevo vrijeme postalo modom, a on ju je brzo usvojio, da ne bismo rekli ’naučio’ ili ’preuzeo’ od Milana Begovića. Šimunović se sa svojom naglašenom vjernosti tradiciji, znalački opirao virusu pesimizma i dekadencije, ali je na određeni način morao poput magnetske igle inklinirati i prema novom osvježenju ideja, pa čak i iskušavanju teorija koje je pozitivistička znanost nanosila, pa se tako nije uspio uklonuti ni poplavi subjektivizma, koji je u potpunosti izmijenio strukturu romanesknih sižèa.)

31. Roman Tuđinac u očima književne kritike i u povijesnim pregledima književnosti

(Književni su kritičari zadugo opetovali nedostatnu psihološku motivaciju Stankovu uzmaku, bijegu, odlasku u Ameriku, i kao da nisu htjeli zamijetiti skrivene podsvjesne motive koji su ga na taj čin natjerali. Nije li upravo on beskućnik koji stalno propitkuje i traži svoje mjesto u svijetu kojem ne pripada. Prisjetimo se, Stanko je u nastupu ljubomore htio od Vlaha doznati nešto o druženju s Madom u mladenačkim danima, no umjesto odgovora ovaj mu je uzvratio strasnim napolitanskim napjevom. Nije li se i sam uvjerio, nakon razgovora s Matom, Madinim ocem, kako će u Dubrovniku zauvijek ostati ’dotepencem’, čak ako i postane vlasnikom Sardijeva dvorca u Rijeci dubrovačkoj?! Osjećaji tuđinstva i nesigurnosti tjeraju Stanka, i on donosi nagle, čak i prenagle odluke, poput onog bijega, neočekivanog i nenajavljenog odlaska u Ameriku poslije otkupa posjeda, što sve djeluje šokantno, i tako unosi zbrku i u naše misli, ali smo svijesni kako je to postupak koji ne možemo promijeniti, ali ga zato barem možemo prihvatiti.

Pišući o recepciji Šimunovićevih romana u hrvatskoj književno-kritičkoj misli, Dubravko Jelčić je vrlo oprezno iznio sud: “S više kritičnosti, kadikad možda i neopravdane sumnje, primljeni su mu romani Tuđinac (1911.), kojim je u liku hipersenzibilna dekadenta, neprilagodljiva i osuđena na samoću, želio ilustrirati tezu o vezanosti čovjeka uz rodno podneblje, i Porodica Vinčić(1923.), obiteljska kronika u maniri čudnovatoga spoja impresionizma i realističko-naturalističkog pristupa, o propadanju plemićke loze starih venecijanskih serdara i autonomaša. U tom smislu taj se roman nastavlja na slične teme Gjalskoga, Vojnovića i Novaka.“17

U Tuđincubismo mogli pronaći niz primjera i potvrda dinamične deskripcije, od vožnje kočijom, kretanja vojske na vježbi, opisa poslova, pranja rublja, rastrganih snova i sl. Unatoč vrlo preciznim prosudbama i ocjenama, književna je znanost ostala velikim dužnikom Šimunovićevu romanu Tuđinac, romanu koji naprosto izvire iz piščeva života. Nastojanje kojim je htio prevladati ne samo ono osobno, nego i pojedinčno, i tako progovoriti neponovljivo o onom što nadilazi prostor i vrijeme, dakle, o onom univerzalnom, natjeralo je autora da u romanesknom prvijencu neke ključne činjenice iz svojeg života prekrije ili ih zanemari. Na aktancijalnoj razini Stanko je Lukavac baštinio sva svojstva, sva uvjerenja i spoznaje, životne nazore, ophođenja, navike, pa čak i instinkte samog autora. Tuđinac je zapravo istinska piščeva romansirana biografija, puno je prije piščev životopis od izravnijih tekstova Tragikomične autobiografije, Mladih dana iMladosti. Neznatnim otklonima, poput onog o ocu graditelju mostova, a ne o učitelju kako je to u zbilji potvrđeno, pisac je tražio samo čvršće uporište svom središnjem aktantu, koji je “neobičan stvor“, koji nije “ni seljanin, ni varošanin“, nema “ni rodbine, ni prijatelja“, “nema ništa svoje“, ni groba, ni starine, ni baštine, ni povijesti, jer je “tuđi svagdje“, a cijeli je njegov život “neprekidno putovanje“.18

“Glavni junak ostavlja dojam psihološki atomizirane osobe čemu pridonosi i motivacija iracionalnim (bajkom, legendom),“19 tvrdi Detoni-Dujmić, i na tragu oštre Matoševe kitike spočitava Šimunoviću psihološku nedorečenost, pozvavši se na davne prosudbe o Stankovu karakteru koji je “blijed, nejasan i pun psihičkih protuslovlja, nemotivisanih skokova, nedokazanosti.“20 Da Detoni-Dujmić nije sasvim u pravu pobliže govori žanrovska odrednica Krešimira Nemeca koji uz oznaku društveni, dopisuje i atribuciju psihološki roman.

S druge pak strane, na tragu ustrajne kritičke misli, Nemec pronalazi nedostatke i propuste Šimunovićevoj aktancijalnosti, pa mu je središnji aktant “…duhovni brat Đure Andrijaševića: čovjek bez odlučnosti, bezvoljni i iskompleksirani sanjar umanjene životne energije i sa snažno izraženim osjećajem tuđinstva i iskorijenjenosti. No za razliku od Nehajevljeva lika Šimunovićev Stanko Lukavac potpuno je lišen bilo kakve

socijalne determinacije.“21

Ishitrena je Nemečeva usporedba romana Bijeg i Tuđinac,kao i njihovih aktanata, pa i autora koji na sasvim različit način intuiraju književna iskustva. Osim osjećaja iskorijenjenosti i tuđinstva o kojima Nemec govori, ostale osobine Stanka nimalo ne određuju. Nitko se npr. ne bi usudio Sartreova Antoinea Roquentina (Mučnina, 1938.) proglasiti aktantom kojem nedostaje punoća socijalne determinacije, bez obzira što mirne savjesti, baš kao i Stanko, troši naslijeđenu ušteđevinu. Besmisleno je tvrditi kako je Šimunovićev aktant lišen socijalne determinacije ako je on, u Ljubeću, u Kreševu i Sabljarima, tamo kamo je stigao, čovjek rado viđen i u bogatijim kućama, dijete poznatih roditelja (otac mu je graditelj mosta u Sabljarima, došljak kojem se svidio kraj i ljudi pa je tu i ostao živjeti), on je pak “fino obučen gospodin“ (pisac je namjerno izbjegao podatak o njegovu zanimanju, doduše doznajemo da je pohađao licej pa slutimo kako je riječ o učitelju). Doznajemo također da mu očeva ušteđevina u iznosu od dvjesta tisuća kruna ne može iskupiti sigurnost koju drugi nalaze u obiteljskoj baštini. Njegova je najveća nesreća što je beskućnik i što su grobovi njegovih bližnjih daleko od njega, rasuti i razbacani: majka mu je pokopana u Jagodnjaku, brat i sestra u Milakovini, a očev grob je u Bučavcu. Pisac namjerno nije ispunio karakterološku tablicu o aktantovu zanimanju jer je u nedorečenosti, u tajnovitosti, u sugestiji slobodnog vremenskog tijeka, u kojem se Stanko osjeća opuštenim, a predodžbu o njemu dobivamo izvan samog izrijeka. Osim nemotiviranog uzmaka središnjeg aktanta, koji na kraju romana napušta zaručnicu i grad u kojemu je kao došljak ponižen (ostavlja joj dvorac u Rijeci dubrovačkoj i odlazi u Ameriku), na ništa se više ne bismo smjeli pozvati što bi stresno moglo utjecati i na recipijenta modernije proze od ove, ili pak na njegovu savjest. Motivacija koja zbunjuje postat će oznakom modernosti, a u postmodernoj i “boljom polovicom hrabrosti“.22

Isto tako upozorit ćemo još jednom na operetne, na melodramske situacije u romanu, na već spomenuti intertekstualni i intermedijalni unos koji objašnjavamo modnim hirom kojemu je Šimunović podlegao pomalo neprimjerenim postupkom zaslađenog sižea. Napjevom O Lola bianca come

il fior di spino…iz Cavalleriae Rusticanae,Šimunović je pojačao melodramski ugođaj, pomalo operetni. Taj napjev pjeva Made poslije večernjeg rastanka sa Stankom pod brijegom pri kraju 3. poglavlja glasom zvonkim i veselim, potom milim i blagim, a poslije Stankova odlaska iz Ljubeća u Sabljare na kraju 4. poglavlja, glasom slabim i drhtavim. Taj isti napjev pokušava otpjevati Stanko vozeći se na drmusavoj kočiji prema Sabljarima, ali se razočarao onim kako mu je zazvučao njegov pjev. Završetak 9. poglavlja također je operetni: umjesto odgovora o druženju s Madom, Vlaho belkantistički uzvraća ispod glasa: V'è una piccola giardiniera, chiamata Concettella, s punoćom miline i strasti, napolitanskom pjesmom sa žarkog juga, i taj prizor na Pilama, pred gradskim vratima u Dubrovniku, sladunjav je unos talijanske pjesme od 18 stihova u trima sljednicama. Poticaje za intertekstualni unos Mascagnijeva napjeva na stihove Giovannija Verge O Lola bianca come il fior di spino…, mogao je usvojiti ili pak nasljedovati od Milana Begovića koji je spomenuti naslov darovao, bolje reći posudio, svojoj pjesmi objavljenoj u Knjizi Boccadoro. Zaključimo, unosi belkantističkih fragmenata kompoziciju Tuđincaneznatno su rasplinuli, učinili je neujednačenom, razvučenom; ali ne takvom da unište njenu cjelovitost, a sladunjavi prizori udaljili su Šimunovića od realističkog, pa tako i od verističkog koncepta književnog umijeća. No, nisu u Tuđincuunosi samo belkantistički. U krešendu zavičajne izričajnosti odjekuju dozivi: “Nine moj, Nine-e-e-e!“,22a a oni su zapravo literarni odjeci kakofonije glasova koja je duboko utkana u sluhu Dinka Šimunovića. Doista, u vrličkom selu Ježeviću godine 1977. slušali smo kako majka pjevno doziva kćerku, a dolinom je uz jezero odjekivalo: “Ooooooooooj Joooooookaaaaaaa!“ Dozivi su se nastavili i poslije kćerkina odziva, pri čemu se stvorio dojam još snažnije majčine zabrinutosti za njom, i prijekora kamo je nestala.

Šimunovićevu poetiku moguće je izvesti iz općih postavki, potom strukture, kompozicije, književnih tehnika i postupaka, načina intuiranja poetskog iskustva, a svojevrsnu eksplikaciju nalazimou člancima u kojima teorijski razmišlja o književnosti: Umjetnost pisanja, Zadatak kazališta, Poruka i želja teNešto o stvaranju i čitanju beletrističkih djela, ali i u jednom pismu iz godine 1906., u kojem je iznio zanimljivo razmišljanje: “Služim se osobitim stilom i jezikom, za koji nastojim da bude što bliži narodnom kazivanju, a svojom muzikalnošću i ritmom dovodi čitatelja do nježnog čuvstvovanja, a ovo do mišljenja i udubljivanja u stvari (…) Mislim da bi naša literatura najbolja bila onda kada bi se mogla prispodobiti stablu, kojemu su žile u našem narodu, a krošnja mu se sa cvijećem i plodovima prepliće s općom svjetskom kulturom.“23 To je barem temeljno polazište, vidljiv znak da Šimunović nije dezorijentiran, izgubljen, besciljan i prazan, kakav je u biti bio mlađi naraštaj modernista: “Nemajući svoga vlastitoga nazora o svijetu, sistematske filozofske baze, mladi su se sasvim grčevito hvatali svake ideje, samo da zatrpaju svoju prazninu.“24

Tekstove pripremio:

Dr. sc. Miljenko Buljac, prof. savjetnik i znanstveni suradnik

1.1. Pripovjedna i novelistička proza Dinka Šimunovića

“nije bilo čuda u koje se nije vjerovalo…“ (Duga)

O Dinku Šimunoviću pisali su mnogi književni znalci, no najsustavnije Dunja Detoni-Dujmić,1 koja je u monografijskom pristupu obradila područja života i rada, novelistike, romana, autobiografske proze, a pripremila je i izvatke iz kritičkih osvrta na djela, važniju literaturu o našem piscu te bibliografiju važnijih izdanja, suradnju u periodici od godine 1893. do 1933. te sekundarnu literaturu. Upravo njezin prinos nadmašuje sve ono što je dosad o Šimunoviću napisano i baca potpuno u sjenu monografiju Tode Čolaka,2 a nama omogućuje slobodniji pristup i fokusiranje onog dijela literarnosti koji je dosad bio zanemaren, ili pak nije zamijećen na način koji zaslužuje.

Dinko Šimunović (Knin,1. rujna 1873. – Zagreb, 3. kolovoza 1933.) brzo je razvio stvaralački genij. U zadarskom Lovorugodine 1905. objavio je nedovršenu pripovjednu prozu Mrkodol,koju je Branko Vodnik iste godine pretiskao u zagrebačkom Savremeniku. Vodnik ga netom posjećuje u Dicmu s Milanom Begovićem i Josipom Kosorom, i već tada imaju prigodu čitati novi uradak Ispod duge,poslije naslovljenu novelu Duga.Prvo stvaralačko razdoblje Dinka Šimunovića vrijeme je književnih pokušaja, tiskanja pedagoških i drugih članaka te konačno pojave Mrkodolau književnoj periodici, kojeg su dočekale pohvalne kritike (Begović, Nehajev, Pasarić, Perković, Dvorniković, Matoš).3 Pretjerano veličanje zasmetalo je našem piscu, poglavito stoga što se temeljilo na otkrivanju nepoznatog mrkodolskog svijeta, a sam autor ostavlja pripovijetku nedovršenom, iako nije skrivao namjeru kako je ona samo predloškom ozbiljnijoj cjelini. Većina kritičkih prosudba temeljila se na Šimunovićevu obračunu sa svećenstvom, naraslom do satiričnih razmjera, jer su mnogi u fra Anti vidjeli osobu koja se plaši prosvjećenja mrkodolskog puka pa ga još više zatupljuje, npr. Begović.4

Šimunović ostavlja Mrkodolnedovršenim jer ni sam nije znao što bi tom svijetu mogao dopisati, a duboko u sebi ćutio je raspukline između raznolikih postupaka: opisa mrkodolskog pejsaža i atmosfere, opisa Mrkodočana i na kraju strašne more, snoviđenja Nikole Valižića.

U Šimunovićevoj novelistici uglavnom susrećemo dva tipa pejsaža za koja bismo mogli reći kako predstavljaju dva tipološka prozna obrasca: mrkodolski inemrkodolski. Jezovitost, grotesknost i sarkastičnost mrkodolskog sučeljena je jarkim, čistim bojama i tonovima impresionističkim, pastoralnom ugođaju, ganuću i toplini nemrkodolskog. Šimunović je u hrvatsku književnost ušao groteskom, opisom ugođaja sjete i pečali, obnevidjelosti, utrnuća osjećaja, opisom krša, zakržljalog raslinja s golim granama, okružena mahovinom i lišajima, opisom gromača, koje je likovno ponajbolje izrazio njegov sin Frano, akademski slikar, potom hladnih zračnih struja, vjetra za koji ne znaš s koje strane puše. Mrkodol je poput slikarskog platna koje izaziva jezu, prispodoba “crknuta, suha i smrznuta ježa kojemu neke bodljike još strše, a neke se na gnjilu mesu ili prignule ili prevalile sasvim.“5 Kamene gromile, gromače, ograde okružene suhozidovima, mjesta su dostupna pogledu samo iz nebeskih visina, mjesta koja označuju zatvoren prostor, obitavalište Mrkodočanima sa zaklonom od neugodnih vjetrova, prasunčališta,na kojima su se povazdan mirno sunčali, a sunce im je “žuta sunčana ploča“.6

Šimunović je na samom početku svog književnog rada zrelom prozom najavio visoku darovitost i velika očekivanja, ponajprije opisima doživljajnih stanja otužne jednoličnosti, straha, neizvjesnosti, nakostriješenosti, egzistencijalne zebnje. Čitav je prostor zarobio ljudsku dušu u odsjaju i odbljescima hladnog svemira. Sve je utkano u neprekidnoj plohi vremena. Slabosti, bolje reći nedostatci Mrkodolusu u samoj kompoziciji jer su u toj kratkoj Šimunovićevoj pripovjednoj prozi čak tri samostalne, bolje reći, osamostaljene naratološke cjeline, odijeljene rezom: opis sela Mrkodola, opis njegovih ljudi, i na kraju san, grozomoran san, ali ne sanjarenje ili tlapnja nego möra Nikole Valižića. Nema dvojbe, upravo su u tom posljednjem i najviši dometi Mrkodola,u značajnom pomaku stvaranja novog koncepta novele s elementima sna i snoviđenja; a to je istinska novost i vrijednost. Ipak, ne samo što pisac nije u tom diskursu ustrajao, nego ga odrješito napušta, o čemu je i sam zapisao: “Odvratih se s gnušanjem od te lokve i svim žarom fantazije i mladenačkog srca pohrlim na rječice poljske i šumske potočiće, ‘što ne spavaju ni po noći’, i k čilim momcima i čobanicama, koji u kolu zveckaju srebrom pjevajući o ljubavi i o junaštvu…” 7

Ovom je izjavom Šimunović posvjedočio kako ionako nema predodžbu na koji bi način ne samo govorio o mrkodolskom svijetu, nego i o tome kako bi razvijao kompoziciju. Pisac je u podnaslovu nespretno označio žanr, jer naziv ’pripovijest’ unosi zbrku i danas, čak i nekim znanstvenicima koji nisu razvili tu osjetljivost za nijansiranje razlike u značenju. Zalažući se za čistoću strukovnog naziva, ’pripovijest’ bi nam označavala usmenu, nezapisanu priču, a pripovijetka ili novela neku od zapisanih pripovjednih proza. Svatko tko bi se odlučio pisati bilo koji tekst s književnim namjerama to bi trebao znati.8 Dovršetku pripovijedne proze Mrkodol najviše bi se radovao Slavko Ježić, koji je kasnije pred oštrim naletima “kritičarskih“ pera, sav svoj autoritet književnog znalca utkao u obranu novih Šimunovićevih djela koja kritičarima nisu bila omiljena. Osobitu mu važnost i nakon gotovo cijelog stoljeća pridaje Krešimir Nemec koji tvrdi: “U krugu hrvatskih modernista Šimunović ide u red ponajboljih pripovjedača, a njegova se Dugasmatra reprezentativnim tekstom za ilustraciju modernističke poetike. Objavljena je u časopisu Savremenik godine 1907., a potom u prvoj piščevoj novelističkoj zbirci Mrkodol (1909.), Dugaje primjer neobičnog ali sretnog spoja modernističke tehnike i folklornog nadahnuća. Antun Branko Šimić stoga nije bio u pravu kad je u Šimunovićevu djelu vidio samo ’seosku literaturu’. Nije u pravu ni Ulderiko Donadini koji je držao da je Šimunovićeva proza ’samo korak dalje od deseterca’. Teško je naći primjer stvaralaštva koje je tako snažno uronjeno u lokalni ambijent i njegovu patrijarhalnu kulturu, a da istodobno snažno korespondira i sa suvremenim tendencijama u zapadnoeuropskim književnostima.“9 Ocjena Krešimira Nemeca nedvojbeno otkriva ono najbitnije: novu književnu strukturu u kojoj je spoj nespojivog, izvornog i neočekivanog, jednako zanimljivog književnom znanstveniku i povjesničaru antropologu, običnom čitatelju i onom s probranim literarnim ukusom. Na neponovljiv su način u Dugiodzrcaljene naše slutnje, želje, čežnje, plemeniti zanosi i žarki ciljevi, a taj fluid, to lelujanje duše nailazi stalno na nekakve zapreke, na splet zamršenih pojava i razbija se o bedeme neznanja i sebičnosti kojima nam uzvraćaju drugi, često i naši bližnji. Nitko nas nije u literarnom smislu, a da mu pero ne zadrhti, doveo tako blizu ostvarenju životnog sna kao što je uspio Dinko Šimunović. Nitko nas poput njega nije proveo takvim rubom, razdjelnicom života i smrti, a da se poput Srne ne prestanemo nadati, da ne prestanemo vjerovati u čvrstoću, u postojanost dúgē, kao da je nikad nestati neće, u njenu mirnoću, u mogućnost dodira, opipa, u sigurnost hoda po njenim jarkim bojama. Kad pak nestanu iluzije, kakva će nas to realnost, kakva će nas zbiljnost dočekati? U Dugi,noveli osrednje veličine, pisac je u završnom sižejnom odjeljku uzaptio, sputao, u šaci zgnječiopraznu i beskrajnu sadašnjost,metaforu grozomornog trajanja kao mrvicu vječnosti onih čija se duša mjeri dubinom mraka stare zapuštene tvrđave. Ispunjeni dvojbama urezujemo na kraju onaj kranjčevićevski upitnik hoćemo li moći količinom boli isprati mrlje na duši onima za koje možda i ne znamo da smo ih povrijedili?  Jesmo li zavrijediti nešto bolje, i hoćemo li to moći?

Vratimo se sada fabulativnoj okosnici koja će nas odvesti prema naratološkoj strukturi novele, a to je pravi predmet u našem pristupu Šimunoviću. Dúgaje priča utemeljena na legendi, mitu, usmenoj predaji po kojoj djevojčica koja protrči ispod duge postane dječakom. Toj naivnoj poruci uzradovala se djevojčica Srna/Brunhilda, kći ’serdara’ Janka i ’serdarice’ Emilije, koja je već zarano spoznala svu okrutnost odgojnih nazora svojih roditelja, i sva poniženja kroz koja je morala proći samo zato što nije dječak. Njezin duševni život ugušen je roditeljskom stegom, zabranama (“…njihova jedinica Srna gledala sa prozora žarko ljeto udišući stotine mirisa i slušajući tisuće glasova što su dopirali kroz nepomični uzduh.“10). Sprječavali su je u svemu što je drugima bilo dopušteno. Dok su se dječaci za ljetnih vrućina sunčali i kupali u Glibušinu potoku, ona ih je mogla samo s prozora gledati; na sunce nije smjela (“da im lišca ostanu nježna i bijela kakva moraju da budu u gospodskih djevojčica“), nije smjela previše jesti (“Dječaci mogu žderati koliko hoće. Oni treba da budu veliki i jaki, a ti moraš biti tanka i vitka.“), nije smjela trčati (“jer se to djevojčici ne pristoji“), i koješta drugo. Morala je gutati trave i ljekarije jer su njeni roditelji vjerovali da se tako stječe zdravlje. Sve što bi sama uradila nije im bilo po volji, tako da je proživjela gorko djetinjstvo, zagorčano roditeljskim sarkazmom, a sokovi života, njezina razigranost i vedrina ugušeni su u moru zabrana. Sve bi utihnulo kad bi zvonko zapjevala, kad bi se njen milozvučni glasić razlijegao Čardacima. Djevojčica je potretirana književnim sredstvima skladno i ljupko: “I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim je vidi, pomislio na srnu makar i ne znajući kako je zovu.“11 Djevojkina kosa u vizualno-asocijativnoj predodžbi poprima značajke vlage i mekoće. Taj pojam mekoće i vlage najsuptilnije je iskustveno izražen: kukuruznom svilom. Pisac na nevjerojatno lak način približava recipijenta duševnom raspoloženju Brunhilde /Srne: “Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibušu, da trči na konju, da se potuče s dječacima – i stotinu drugih čudnovatih i strašnih stvari…“ 12

Djevojčici dosadile duge popodnevne molitve, a nemire i želje razgalio joj je žarki ljetni dan, i ustalasao u duši, osobito kad je sve oživjelo od usklika vragolastih dječaka koji su se vraćali s livada: “Pjesma, dozivanje pa zvek jasnih bronca i šum vode slijevali se u jednu pjesmu jednoličnu ali čarobnu kao mjesečina sama.

I što su sjene brežuljaka po njivama i livadama postajale kraće, razvijala je ljetna noć u Lugu sve više svoj čar budeći u prostim dušama mlade čeljadi nejasne želje.“ 13

Drugo poglavlje donosi novi vremenski plan: berbu grožđa poslije prvih jesenskih kiša. Srna/Brunhilda s roditeljima i udovicom Klarom penje se k vinogradima na Marčinkovoj glavici gdje su u berbi trgači grožđa. Priča o otvorenom nebu i ispunjenju želja, nova je potvrda pučke etiološke svijesti, kojom pisac nastoji upravo u svijesti recipijenta stvoriti uvjerenje kako je potrebno vjerovati u čudo, i tako na lak način moći promijeniti vlastiti usud. U tom iskušenju našla se i djevojčica, krhka i sasvim nepripremljena, izranjavane duše, pa makar u prvom mahu i nije mogla razumjeti riječi udovice Klare: “Grehota što vam nije sin!“,14 ali tih riječi isprva nije ni razumjela, dakle desemantiziranih riječi u govornoj brzalici djevojčice, zapravo još djeteta: “Gre-ho-ta-što-vam-nije-sin!“, duboko će se zasjeći u svijesti malenoga stvora. 

Srna se, navodi Šimunović, naskakalatog dana, nagledala se djece, malih trgača u vinogradima, a posebno su je privlačila mjesta na glavici, “nedavna ognjišta Marčinkove djece što su se tu grijala i pekla kukuruze te lijepe, pozlaćene jeseni.“15

Pisac na suptilan način, gotovo nevidljivim nitima povezuje uzroke i posljedice, koje recipijent može tek slutiti, a zapravo je konačan usud prepušten učinku iznenađenja. Djevojčica odlazi s udovicom Klarom u posjet bezrukoj Savi. Blagim retardacijama doznajemo o Savinoj nesreći, o njenim vezovima i djetetu kojeg podiže, ali imamo dojam kako se pisac plaši miješati vremenske planove jer u svom načinu intuiranja narativnosti kao da je čak previše opterećen bi li to mogli prihvatiti recipijenti kojima se obraća. Zapravo, bila je to tek priprema za umetnutu priču o Savi u koju će položiti posve nov vremenski plan, ali tek u trećoj sižejnoj jedinici.

Snaga Šimunovićeve riječi vidljiva je u brzopoteznom portretiranju Klare: “Tako je dobra bila, pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla.“ 16

U danu kad je spoznala punoću sunčanog sjaja, dobrotom udovice Klare, Srna je zaboravila na krutu roditeljsku stegu:

“Udovica namolila Serdarovicu i Serdara da taj dan puste naskakati se Srni: ionako je neće vidjeti.

Molila i molila ona, a Srna trčala i trčala sad pred njima a sad iza njih i zavirivala u svaki grm i pod svaki kamen, pa joj se činilo da i nije na ovom svijetu.

Prije je mislila da je ona jedno a Čardaci drugo, a sad je ćutjela da je i ona i sve ostalo oko nje jedno te isto.

Htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na kojem je počinula, i da se zarije u vlažnu zemlju. Ali nije imala kad, već je neprestano trčala da sve vidi, i stajala svaki čas da prisluškuje.“ 17

U trećem kompozicijskom dijelu pisac unosi priču u priči, umetnutu priču o bezrukoj Savi u kojoj je sama aktantica nositeljica narativne svijesti, a recipijentice su joj Klara i mala Srna koje su “zadivljeno gledale njezino milo lice i slušale tihi, meki glas kao da potočić teče kroz rakitu.“18 I u Savinoj priči Šimunović otvara temu u kojoj sučeljava selo i grad. Na župnikov nagovor pošla je u grad kako bi vještinama vezilje zarađivala za život. Posao joj cvao sve dok ju njena stanodavka Lukre nije svodnički ugurala u ruke nekom svom rođaku kojeg je zavoljela, za njega se udala, rodila djevojčicu, i kao ’kljasta vlahinja’ živjela svakovrsna poniženja, sve dok ju nije napustio:

“Ja ciknem i pokažem mu dijete, a on meni: ’Lijepa li djeteta! Ženskomu se ni bog ne veseli. Eto je samo tebi…“19

Na kraju Savine priče u čvrstom narativnom tkivu pojavi se poneki piščev komentar u kojem kratko otkriva kako su udovica i Srna odslušale priču (“Srna se digla sva uzbuđena, blijeda i zažarenih očiju…“), potom slijede dijaloške replike, pa opis prirode: “Mukao grom zatutnji po nebu, ali zato sunce zasja još veselije i življe po Lugu i selašcima oko njega. Samo se

nad njima počeli spuštati plavi pramovi kiše, iz oblaka već tamnijih i nižih, ali jednako obasjanih suncem sa zapada.

Sava se zagleda u polje i uzdahne.

’Pogledajte lijepe dúgē, kolika je!’ reče. ’U nas svi govore, da kad koja curica protrči ispod dúgē, pretvori se u muško…“ 20

Nevjerojatan je Šimunovićev opis dúgē:

“Nadvila se sredinom Luga s jarkim bojama i mirna, pa se činila tako postojana i tvrda kao da bi se moglo hodati po njoj i kao da je nikad nestati neće.“,21 ali i način kako ju je Srna doživjela: “…koja je prvi put vidjela taku dúgu, izobličena u licu mjerila zažarenim očima luško polje. Ona je već vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod dúgē vraća k roditeljima… a oni je grle i plaču od radosti, a ona…“ 22

Srna je pomišljala kako je dúga personificirana dobra vilakoja može žensko čeljade poštedjeti svih odricanja, nesreća, boli. Poetsku podlogu noveli pisac proširuje kraćom inačicom starozavjetne priče o potopu koju je Sava od popa čula. Tim je postupkom Šimunović otvorio duhovno ozračje sredine, posebno tih dviju žena, dviju patnica. U dubinu dviju životnih nesreća zagledala se mala Srna, osvjedočivši se u njihovu ojađenost, jer one više nemaju što poželjeti, čak ako bi im se i ’nebo otvorilo’. A ona je još puno od života htjela! Htjela je svoje ženstvo pretočili u dugine boje, pobijediti Brunhildu u sebi, htjela se osloboditi vrtnje u krugu, vinuti se visoko, postati na trenutak nedodirljivom, otići ali i vratiti se na radost svojih bližnjih.

Smisao Dúgērazotkriva ljudsku težnju prema nedostižnom, prema neostvarivom. Zlokobnom se potvrdila Srnina smionost iskušavanja priča iz usmene predaje, stoga i sama postaje žrtvom.

Zaključni dio trećeg kompozicijskog odjeljka Šimunovićeve Dugejedan je od najpoetičnijih i najdramatičnijih zapisa hrvatske novelističke proze. Utonule u priči, udovica i Sava nisu ni zamijetile Srnin nestanak. Potraga za njom puna je dramatike, doziva, opomena, povika bjeloglavih dječaka, upozorenja (“daleko je u polju“, “pala je“, “nije pala, uvalila se, ondje je močvara“…), potom se uporišna točka prenosi u vinograd u koji su dotrčale dvije žene ne bi li ugledale Srnu. Uzaludni su pogledi u daljinu i dozivi koje je djevojčica doživjela kao poticaj i podršku neka izdrži jer je sasvim blizu cilju. Srna nastavlja svoju životnu trku za dúgom (“izvukla se iz močvare“, “razigrala /se/ mlada krv“, “pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu“, “daleka vika iz vinograda kao da je sokoli i kao da se divi njezinu junaštvu“, “Potrčala desno, ali se ševar produljio daleko, daleko, sve tamo do nekog Glibušina potoka. Potrča i lijevo…“, “pogleda dúgu i odluči pregaziti ševarato poljice“, “krv joj šumila u ušima, prsa se nadimala, i oči se zališe suzama ogorčenja“, “sakupi sve sile, pa što je bolje mogla zatrči se u močvaru“, “začu se u tišini prasak ševara, pa klokotanje vode i blata“, “jedan očajan i drhtav doziv sred pustoga polja i Mrtvog jezera.“) 23

Četvrti, završni sižejni odjeljak novele započinje najavom agonije Serdara i Serdarovice, koji su iz Čardaka preselili u pustu tvrđavu, i opisima jesenskih kiša, kojima se svojom poetičnosti poslije Šimunovića u hrvatskoj književnosti približio samo Petar Šegedin. Nakon sve te ’hidre’ u kojoj su se ugnijezdile meduze straha i nesreće, i umetnute priče o nastradalom mladiću, vojniku, otvara se slojevit psihološki odjek u duši onih koji nisu mogli olako proživjeti smrt svojeg jedinog djeteta:

“Tada bi neka čudna tuga poklopila dušu, dah bi stao, a klopot bi srca odjekivao u ušima kao da pod tim praznim ulicama koračaju dusi poginulih ratnika. (…)

Ali su u njihovoj duši teške i mutne misli ponavljale priču još tužniju i bližu. (…)

A među tim mrkim i nijemim stvarima sjedili su Serdar i Serdarovica nepomični i sa stisnutim suhim ustima baš kao dvije stare ikone iza kandila u manastirskoj crkvi.“ 24

Slika djevojčice koju iznose iz Mrtvog jezera duboko je u duši tih ljudi “…postojano treptjela ne dajući mjesta ni drugim mislima, ni zaboravu, ni snu.“25 Nije im uspjelo zakloniti se od te slike, lijepe i strašne, od uzburkane uspomene blijedog i mokrog Srnina lica i ručice koja je podrhtavala u zlatnoj kosi.

Opisu kišomora, pravog jesenskog potopa pisac pridodaje i psihički potop ’kamenih lica’ roditeljskih, kojima se “novi crni oblak očaja i straha podiže (se) iz dubina i poplavi svu njihovu dušu“,26 a sami proživješe život a da nisu naslutili “koje značenje imaju vječne želje cijeloga ljudstva i vječnost dúgē što se savija pred njim.“ 27

Poetičnost štiva u velikoj mjeri ovisi o načinu intuiranja vremena i prolaznosti, a Srninim roditeljima čudnovata bijaše dužina trajanja: “Sve prazna i beskrajna sadašnjost, uvijek jednaka sama sebi…“28 Čardačani su nagađali o uzrocima silne oluje poslije strašne noći, u kojoj su se Serdar i Serdarovica s visokog bedema srušili u provaliju.

Šimunović je u stvaralačkom nadahnuću uobličio ugođaje u Dugi.Doživljajnost odiše punoćom, svježinom i lakoćom u kojoj fluktuiraju najsuptilniji pomaci duše. O tom pejsažu dušepisali su mnogi, a Nemec je 2001. napisao: “Treba uočiti važnu ulogu krajolika u noveli, posebno nov odnos lika i pejzaža. Krajolik je u Dugistilizirana slika ljudske duše i objektivizacija subjektivnih stanja: lijep i strašan istodobno. Zato je građen na principu kontrasta. Tako je npr. za Srnu karakterističan snažan, iskonski doživljaj prirode. Glavni lik živi u jedinstvu s prirodom; Srna želi ’da zagrli i jablan i potok i kamen, na kojem je počinula, i da se zarije u vlažnu zemlju.’ Poslije njezine smrti mijenja se slika pejzaža i on poprima divlje, gotovo sablasne konture (…) nalik onima iz gotskih romana ili fantastičnih pripovijesti (valjda pripovijetki – op. M. B.) njemačkih romantičara.“29

U opisima neba, oblaka i kiše od ’žarkog ljeta’ u 1. odlomku,  pratimo gradaciju sve do kontrasta u 2. odlomku: “Veliki, no rijetki oblaci stajali mirno, obrubljeni modrinom, zlatom i jarkim rumenilom, pa cijelo nebo bilo baš onako kao što ga slikaju oko glava svetačkih“, zatim do stupnja pomračenja u trećem: “Isti čas crn, velik oblak, dotjeran hladnim jesenskim vjetrom, poklopi sunce i dúgē, one sjajne i lijepe dúgē nestade.

Jak udarac vjetra pomiješa one krasne oblake što su bili obrubljeni zlatom i rumenilom, pa sada postadoše samo jedan oblak, mrk i siv. A zatim stade sipiti i rijetka kiša, pak sve gušća i gušća“, i konačno u 4. odlomku: “Sve otada sunce nije nikad zasjalo…“ 30

Šimunovićevu sklonost usmenoj predaji, tragove legenda i mitske svijesti, te njihovih odjeka u Šimunovićevoj novelistici, Krešimir Nemec je sažeo ovako: “Iako posuđuje osnovnu temu iz predaje i pučkog praznovjerja, Šimunović u Dugiresemantizira narodnu priču i dopunjuje ju dodatnim značenjima. Mitski svijet pokazuje se, u sudaru sa zbiljom, nepravednim i okrutnim. Srnina sudbina negira vrijednosni sustav mita, a isto se može reći i za Savinu ispovijest. I Srnini roditelji, Serdar i Serdarovica, postaju svjesni što su izgubili i povlače se poput pustinjaka u puste zidine tvrđave na brdu da bi na kraju i sami skončali tragično.“31 Šimunovićev nastup u hrvatskoj književnosti, Ivo je Frangeš upečatljivo prikazao: “banuo je pisac posve nepoznat, sigurne ruke i upravo neugodne iskrenosti,“32 navodeći niz sve samih remek-djela: Muljika (1906.),Duga (1907.),Alkar (1908.),Rudica (1909.); uzoritih  tekstova, novelističkih slika jednog zabačenog, deseteračkog svijeta o čijem se junaštvu i ljepoti znalo iz druge ruke, a zaboravljalo na njegovu bijedu i zapuštenost. Teoriju tla, sredine, podneblja, zamijetili su mnogi; a tek se u Muljiki dala naslutiti piščeva teorija neukorijenjenosti, traganja za zavičajem, koja će postati čvrstim nukleusom svakoj slobodnijoj misli Dinka Šimunovića. Dubravko Jelčić odlučno je povezao zavičajnu silinu i snagu s moćnim recepcijskim odjecima: “Ako je ijedan naš pisac izrastao kao biljka iz rodnog tla, onda je to neosporno Dinko Šimunović. Duh i dah rodne zemlje prožima gotovo svaku stranicu njegove proze, i otuda valjda ona neodoljiva krepčina njegova pripovijedanja i silan konačni utisak što ga ovaj pisac ostavlja na čitaoca,“33 a u povijesnom pregledu hrvatske književnosti, iznosi tvrdnju kako Šimunovićeve ’folklorne teme probijaju se autentičnim izrazom do punog artističkog sjaja’, što Jelčić potvrđuje zrelošću autora, i nastavlja: “Šimunović osvaja čvrstinom. Nije to samo čvrstina gledanja na život, ljude i predio koji ga nadahnjuje, što je plod njegove ljudske i umjetničke zrelosti, nego i čvrstina pejsaža, fizička i duhovna čvrstina rečenice, koja nam opisano dovodi pred oči da to gledamo kao monument isklesan u kamenu. Silna snaga, izvorna i samonikla, neukrotiva snaga ukroćena je, obuzdana i okovana u tim krepkim rečenicama, koje su kao hrapavi dijelovi jedne jedine, u cjelini grube, ali istodobno dojmljive, impozantne cjeline.“34

Ono baladično i neprolazno iz čudesnih starinskih priča iskristaliziralo se u poetsku darovitost, i još dugo u piščevoj svijesti i podsvijesti plutalo u slikama i prispodobama, u neraspadljivim isječcima kijevske, koljanske, vrličke i hrvatačke zbilje. Potok ’Glibuša’iz Šimunovićeve pripovjedne  proze Dugazbiljski je hidronim čiji je lik preobličen pučkom etimologijom od “Bilušina potoka”. Iako se radnja ove novele zbiva u Lugu, što je potvrđeno i etnikom Lužani, toponim ’Mrtvo jezero’ u koje se očarana ljepotom dúge i zagledana u nebo, zatrčala djevojčica Srna, taj toponim i priča, legenda o ’Mrtvom jezeru’ (zbiljski oronim) djelić su etiološke svijesti svakog Hrvatačanina, Šimunovićeva suvremenika. Čardak i Marčinkova glavica, kao i Serdar i Serdarovica, transponirani su iz nekog drugog konteksta. Dopuštamo mogućnost da je Šimunović priču o Dugitransponirao iz majčine priče, a tragičnost žene preslik je svega onog što se zbivalo njoj i njenim sestrama, kao i njenim roditeljima kojima se prvi sin rodio tek kao sedmo dijete.

Za Muljiku su neki kritičari napisali da je jedna od najlirskijih hrvatskih novela. Taj subjektivni stav ne želimo ni potvrditi, ni pobijati, a niti odbaciti. Nosivim motivima psihološke naravi: romantičnom zanosu, liričnosti i baladičnosti, idili, bukoličnosti i pastoralnosti, treperavoj razigranosti između vedrine i blage sjete, ljubavi i tjelesnosti, ljepoti i zdravlju, pridodali bismo i grobljansku motiviku, a to je nedvojben znak kako je Šimunović bio inspirativan ili barem poticajan tvorcu BrezeSlavku Kolaru, barem u dodirima, u onoj polaznoj tematskoj bliskosti, ako je već ne smijemo nazvati prožetosti. I u ovoj pripovjednoj prozi pisac je u svojem kraju, slegnut, položen u onom što nazivamo psihologijom i epistemologijom sela, u svoj svojoj čistoći sredine, patrijarhalne, ovog puta s blagim otklonom motrišta u sučeljavanju svijeta zagorskoga, primorskog i tuđinskog. Novost je i u karakterizaciji govorom, u dinamičnim dijalozima, u nesporazumu i slomu konverzacije. No ne zaboravimo kako je u svemu, baš kao i u Dugi,najvažnija žena, ovog puta još drukčija, posebna, k tome još središnja aktantica novele. Ime joj je Boja, a prozvali je Muljika upravo zato što je i bila blijeda kao muljika, krhka, nježna, boležljiva, slabašna, nejaka.

Mjesto zbivanja je Draga, mjestašce s manastirom, čiji su stanovnici sebe nazivali ’namastirčanima’, pučkom etimologijom nastalim etnikom koji su i u drugim selima prihvatili, a ktetikom ’namastirčanski’ sve što se na njih odnosilo. Naziv i sam opis mjesta te njegova stanovništva piščeva je fikcija, a svima onima koji poznaju vrlički kraj i prije umjetno nastalog Perućkog jezera, ne bi bilo teško prepoznati manastir Dragović na njegovoj prvotnoj lokaciji. Transponiranjem u novelu, to moramo zaključiti, pisac je posve slobodno uobličio svijet, i svoju virtualnu zbilju pretpostavio onom što zbilja jest. Pretjeranom pak držimo usporedbu ’namastirske’ crkve s onom Vasilija Blaženog u Moskvi. Potok Sitnica, jezero i stara zapuštena crkvica uz onu veliku sa zvonikom, sjena i vlaga te mahovina; prepoznatljiv su topos Šimunovićeva nemrkodolskog pejsaža. Piščev narator prometnuo se u sociološko-antropološkog istraživača koji je ukratko sažeo život u Drazi, iskušao postavke behaviorističke teorije, unio se u opažanja duševnih procesa, rasta, razvoja i proživljavanja, potom determinizma, teorije o zakonomjernoj i uzročnoj uvjetovanosti  prirodnih i društvenih pojava, pa teorijom sredine Hippolytea Tainea,35 darvinističkom teorijom i slično. Takvi unosi postaju književnom modom, i ubrzo su osvježili književne postupke, ali i opteretili piščevu neposrednost u pristupu temi. Kolikogod se Šimunović opirao ’mrkodolskoj’ groteski, sklonost za čudesnim, čudovišnim, prodigioznim, odjeknut će u vjerovanju kako je njihovo jezero bezdno jezero u koje “…su Turci pobacali toliko manastirskih zvona da bi se davno napunilo do vrha kad bi samo imalo dna, i nije bilo namastirčanina koji ih, barem jednom, nije čuo da u zoru muklo zvone. A istom jeka!

U drazi se skotrlja kamen, a mukla tisućostruka lomljava zatutnji cijelom dragom kao da se novo jezero prolama; ćukne li ćuk ili zakrikne kukviža u tihoj noći, čuju se takvi glasovi da ti se kosa ježi. Pa još kad se mjesec u dragu nadviri, vidjeti je tako strašnih sjena da se skameniš na mjestu a one samo mašu i dozivlju.“ 36

Piščev narator gradi groteskan ugođaj kako bi pojačao živost, povisio adrenalin čitatelju. Svenazočni pripovjedač nastoji ovladati situacijom upravo pričom o začudnim, jezovitim prizorima u kojima oživljava slike i prizore kačićevske, prizore ljutih bojeva i megdana: “Ruke hrlo nabijaju i pale, krv teče, ključa i pjeni se preko kamenja, a draga ječi, trese se i ori!“ 37 Dramatičnost je pojačana pucnjima iz puške i njihovom jekom, a namastirčane obuzeo bojni zanos, tako da bi i djecu od malena navikavali oružju. Nakon otplaćenog duga heroici, sve se smiruje u pejsažu, u ’nemrkodolskom’ pejsažu: “Sjena i vlaga! Vrbe se naginju nad vodu kao da piju, a jablanje i trepetljike sa svojom glatkom bijelom korom odrazuju se od tamnog sočnog zelenila šume po obroncima. Na svako malo koraka novi šum. To su vrelašca što se među ljeskovinom nevidljivo obaraju preko kamenja zarasla u tamnu mahovinu.“ 38

Epistemi sredine vode nas toposu zdravlja u središnjem piščevu aktancijalnom zadatku – portretiranju Boje (Muljike): “No zdravlje je u toj drazi začudo cvjetalo; sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice debele, a noge krive ali čvrste.“39 U opisu prevladava iscrpan rekvizitarij, šarolik popis leksičkih ukrasa, kao i niza pjesničkih sredstava: uz motive koji se odnose na Muljikino tijelo vežu se dvodijelne atribucije: vitka je i bijela; tamnih, krupnih (očiju), (no namastirčani vele da je) suha i žuta; (kosa) valovita, smeđa, ne lašti se; sjetno, duguljasto (lišce), smeđa, valovita (kosa bila mjestimice) vlažna (više čela) ovisoka i bijela (kao latice zelenkade), dugačke i spuštene (trepavice), tamne ovelike (oči), mlado i mokro (lišce), mala i crvena (usta), tamne i vlažne (oči), (sva) bijela i mirna, viša i vitkija (prema tamnom i mladom grmlju), (lice joj postalo još) bljeđe (i nešto) dulje, (a oči) svijetle i suhe. (A bile tako) blage, tamne i vlažne; bijelom, djetinjom (glavicom) itd.

Boja (Muljika) kao da je urezana u pejsaž; kao da ju je pisac naslikao onako vitku, visoku i bljedunjavu prema tamnom i mladom grmlju u pozadini. U portretiranju Šimunović polazi od detalja koji su bitni ne samo za prepoznavanje prostornih oznaka nego i za cjelovit ugođaj. Poimanje ljepote, način doživljavanja, zapravo cjelokupna Šimunovićeva senzibilnost nema otklona od mjerila sredine.

Od svih Šimunovićevih muških likova najzanimljiviji je i najcjelovitiji Ilijica/Elias Kurtović. Neobičan je i način na koji ga pisac predstavlja: Ilijica je najmlađi krčmarov sin, tri sestre su mu već udomljene, dva brata oženjena. Netom se vratio iz vojske kao ’oficirsdiner’, naučio tri jezika. Ilijica je promijenio govor u koji unosi naučene riječi i izraze, a u posebnom nadahnuću i cijele rečenice, iskrivljeno, groteskno, karikaturalno do suza. Govorom se otkriva dubina, sva složenost njegove osobnosti, a ne samo geste, vanjski učinak. Majka ga s pomnjom dvori, ugađa mu, htjela bi doznati od koje bolesti boluje, a on se izležava do ’popasnih doba’ i jede masne zalogaje. Traži da mu donesu jela i pića (“a ni sami duhovnici nijesu nikad za takovo što čuli.“ 40)

“Kad se naspava, umije se u Sitnici, izvadi ogledalce i češalj pa nekaku mast od koje mu brčići stoje ravno kao da su od žice, a i od kose na glavi napravi tako tvrdo usukanih zavojnica da mu ih ne bi razvalila ni najveća oluja.“ 41

I vojničko je ruho važan unos u portretiranju tako da čak prethodi fiziognomičkim odrednicama:

“Elias je nosio još svoje vojničko odijelo: tijesne, bijele gaće i modru bluzu s crvenim kitama. Samo je na glavi imao crvenu, narodnu kapu, ali onu malenu, plitku, s dugačkim crnim resama, kako se nikad ne viđa u namastirčana. (…)

Opis: (nije imao) dugo i žuto (lice nego) puno, okruglo i crveno; (ni prsi) upale i kašljucave (već) visoke i zdrave. Ilijici/Eliasu, došljaku iz tuđine, od djevojaka najbolje pristaje Boja (Muljika) upravo zato što se razlikuje od drugih namastirčanka, pa ga neće obeshrabriti ni sarkastične primjedbe njegovih bližnjih na njezin račun. Slijedi gotovo kazališni nastup, susret s Bojom: “Ilija je taman objema rukama razgrnuo ljeskovo granje, stupio u ogradu i neodlučno stao jer je ugledao Boju.“ 42

Nizom naratoloških postupaka u rasponu od opisa u službi pripovijedanja pa sve do dramske situacije “sub coelo“ možemo pratiti karakterizaciju Ilijice/Eliasa Kurtovića.

U težnji za punoćom iskaza Šimunović nastoji u istoj noveli obuhvatiti gotovo sva godišnja doba. Za tu pojavu Dunja Detoni-Dujmić tvrdi: “U semantičkom sustavu njegovih novela predajno-mitsko-povijesni kompleks razlaže se najčešće na podlozi cikličnih folklornih ceremonija: poljodjelskih svečanosti vezanih za godišnja doba i mijene prirode te ritualnih, obrednih običaja vezanih uz lokalnu (kvazi)povijesnu predaju i religiju. Gotovo da nema novele u kojoj povremeno, sveznajući i nadređeni narator s parataktičkom sintaksom, bogatim imeničkim i pridjevskim leksikom, ne prekida radnju, dakle, retardira zaplet te interpolira različite skupne ritualne radnje.“ 43

Opis jeseni koja je smijenila žarko ljeto u Muljiki:

“Negdje je lišće žutjelo, a negdje se rumenjelo; negdje bilo tamnocrveno, a negdje još i zeleno, samo zagasitije nego ljetos. Ptice zamuknule, ali zato namastirčani propjevali.

Ooo, ooo, ooo, oj!“ 44

Skroman primjer intermedijalnosti zamijetili smo u drugom dijelu Muljikeu kojem pisac donosi pastoralni jesenski ugođaj u kojemu mladić pjeva vrlički napjev dok se vozi na volovskoj zapregi: “Mi-le mo-ja, Mi-le mo-ja! – ooo, ooo, oj!“, a čak devet unosa tog napjeva umetnuto je, interpolirano između jesenskih sličica u opisima kola koja vuku plodove sjetve ili berbe, potom drvarica s bremenima, gojnih i rumenih čobanica sa svojim stadima. Pjesma veselih mladića stapa se s jasnim odjecima bronce, šupljim glasovima limenih klepki i praporaca. Šimunovićev čovjek posebnim mjerilima određuje vrijeme: “onda kad se vade krumpiri“, “onda kad se jagnje janjci“, “u popasno doba“, “u ono doba kad gradske djevojke najviše, prema mjesecu, očajno uz glasovir zavijaju“, “jesen puni kuću, a zima okuplja oko ognjišta i one što se ne ljube“, “(danima) punim dima i mirisa mokre slame“, itd.

U Šimunovićevoj Muljikipronašli smo nekakvu blijedu korespondenciju s Odisejom,čuvenim Homerovim epom: Boja, doduše, ne para tkanicu, ali odgađa spremanje ruha i udaju.

“Po takim danima (punim dima i mirisa mokre slame – op. p.) kad bi Boja uvidjela da nema više šta u rođenoj kući da uredi, sjela bi šiti ono nešto platna što joj otac za ’ruho’ kupio, pa ga šila tako polagano kao da čeka neki spas od toga da ga sašije što kasnije.“,45 kao što je odbijala prosce i odgađala ponovnu udaju Penelopa, nastojeći otkati grobnu tkanicu vitezu Laertu, a to potrajaše do četvrtog ljeta, sve dok je sluškinje odale nisu, tako da su je prosci zatekli dok ju je parala. 46

Evo i neobičnog primjera senzualnosti: “Namastirčanski jedri momci ljubili svoje djetinjaste ženice, iz početka burno, mahnito i divlje, a petnaestgodišnje nevjestice drhtale u njihovu snažnom zagrljaju. A ti bi plašljivi drhtaji užegli još vrući plamen u žilama tih kršnih gorskih momaka, pa bi čvršće privijali ta mlada tjelesa na svoje prsi kao da hoće iz njih ispiti sav svježi i mirisni život do zadnje kapi.“ 47

Točno je zamijetila Dunja Detoni-Dujmić48 kako je književni Šimunovićev opus dosta razvijen, ali umjetnički neujednačen, ali zato početni niz od šest ili sedam novela doista je paradigmatski, njegova je visoka umjetnička razina nepobitna.

U pripovjednoj prozi Pojilaima poetičnih opisa, čak i dijaloga, ali je njena slabost u tome što se pisac gotovo razmeće neugodnom iskrenosti, kako je to već Frangeš isticao, pa je središnji aktant, neimenovani učitelj iz Tihova u kojem pisac razotkriva samoga sebe, njena najslabija karika.

Uspješan trag poetike bliske mitologiziranju, poetike koja se oslanja na usmenu predaju i oblike pučke književnosti, na njima blizak način pri uspostavi same kompozicije i semantičke organizacije teksta, nalazimo u Šimunovićevim pripovjednim prozama Đemo iKukavica,ali navedene pripovjedne proze nemaju onu poetsku snagu početnoga novelističkog niza. Da ipak Šimunović nije zanemario darove koji ga svrstavaju među naše najbolje stiliste potvrdit će nam snaga deskripcije u Kukavici, u opisu vile: “Vila krasna, kaonoti vila: visoka, vitka, a s glave pa sve do peta obavijala je koprena bjelja od snijega pod njom, pa bih se bio zakleo da je iz snijega nikla. Ne mogoh je pravo razgledati jer bijaše u magli i često se priginjala, ali sam ipak vidio da su joj kose zlatne, zubi kao biser, a smijeh joj zvečio poput srebra.“ 49

I na aktancijalnoj razini Šimunović je crpio građu koju bi tek dijelom stilizirao, i stvarao baladične ugođaje. Uz motive tuđinstva i beskućništva koji poprimaju status lajtmotiva, u Šimunovićevim se novelama kao nosivi motiv javlja i junaštvo.

Đemo,osoba je posve bliska zbiljskom Hrvatačaninu Marku Radanu Đemi, ali je priča postavljena u neki drugi kontekst, kijevski (Teskerina krčma, Busove staje, Bubalove staje). Đemi je sučeljen žandar David, simbol izgubljena, uplašena, nespretna stranca, sasvim nedorasla okolnostima u kojima bi njegova sablja mogla biti osobito na cijeni. Hajdučina Đemo, epski ocrtan junak o kojemu slove hvalospjevi, pripasan je sabljom i kuburom, srčan i snažan kao div. Pod njegovim se nogama“…zemlja drmala, a ploče i toke na širokim prsima oštro zveckale.”50

 Unatoč epskoj silovitosti, kojom je nadaleko poznat, hrabrost će mu iskušati djevojka Petrica, uputivši ga u mrkloj noći u susjedno selo po izrezbarenu kutiju s đerdanima. Đemo nastoji potisnuti strah od vukodlaka, utvara i sablasti, protiv kojih ne pomaže snaga, a ni puška, ni nož; proći će putem kojim se nitko ne bi usudio, a to su znaci prestrašene podsvijesti Šimunovićeva čovjeka mučena mörama, priviđenjima i zlim silama.51

Iako je Dinko Šimunović gotovo cijelog života ostao izvan književnih događanja, izvan književnih tokova, nipošto ne znači da je bio izvan književnih zanimanja.52 Poslije Mrkodola,tiskanje svakog novog književnog djela izazvalo bi ozbiljne rasprave ali i žučne polemike, kako onih dobronamjernih, tako i onih koji su osporavali, pobijali i napadali sve što bi niknulo pod njegovim perom. Dunja Detoni-Dujmić uočila je kako se većina Šimunovićevih kritičara zadržala na najprimjetljivijem aspektu njegove proze, na tematizaciji regije:

“U većini novela pisac se tematski vezao uz Cetinsku krajinu, ljude i predjele oko Vrlike, Knina, Sinja, oživljujući razne oblike patrijarhalnog života s korijenima u dalekoj starini i usmenoj predaji.“ 53

Najpoetičniji opis nemrkodolskog pejsaža koji svoje uporište ima u hrvatačkoj zbilji prepoznajemo u Šimunovićevoj pripovjednoj prozi Rudici. Piščev narator u susretu s Rudicom, najljepšom i najmilijom djevojkom koju je susretao u Lipicama (toponim je izmišljen, ali je u Šimunovićevoj tipizaciji “mrkodolski”), opisuje svoje rodno mjesto, ali nas svim pojedinostima upućuje na Hrvace bez obzira što navodi da je tada još bio đak: “U mom selu malo gdje ima tvrda kamena – govorio sam ja njoj – a zemlja je crnica i duboka. Na prostranim njivama raste gusta pšenica pa visoki zeleni kukuruz i sijerak, a po brdima, koja su također bez kamena, rodni su vinogradi i svako voće. Posvuda miris i ptice…

- I rijeka, veliš, ima u tvom selu? Ja nijesam nikada vidjela rijeke!”

- Da, pokraj polja teče velika rijeka i pòtočićā se mnogo vere kroz naše polje. S obiju strana rijeke i oko vrela rastu velike, sočne vrbe i visoki jablani. A rakita se spušta niz obalu i njezino pruće trepti nad vodom tičući se sjajne površine. Tu žege i suše nikada nema: uvijek je hladovina, zelenilo i vlaga.

Moja se mašta razigrala sasvim, pa sam stao opisivati i ono što jest i česa nikada nije ni bilo, a njezino krasno i preobraženo lice sjalo u svjetlu sunca na zapadu, pa sam se divio njoj kao i ona tome nikad neviđenu kraju.               

- I jezero veliš da ima? Da mi je vidjeti to vaše jezero!

- Naše je jezero veliko, okruglo i strašno duboko, samo je teško k njemu doći. Još izdaleka modri se kao nebo, a oko njega je visoka zelena trstika s bijelim kitama na vrhu, pak tamni ševar s dugim i oštrim lišćem kao sablje. A naše jezero uvijek je mirno, i kad je obasjano suncem, čini se da je od samoga rastopljenoga srebra. Malo dalje su tamne i guste šume, sve bukve, lipe i javori s visokim okruglim lišćem.

- A tvoja kuća, je li blizu toga lijepog jezera i te tamne šume?

- Moja je kuća malo dalje; oko nje su voćke i mnogo trepetljika. Kora je u njih kao staklo i bijela, a lišće srebrno. A trepetljike se zovu ta stabla, jer i po  najmanjem vjetriću trepeće i sjaje njihovo lišće kao da igraju veliki bijeli leptiri.

- Ah, da mi je vidjeti tvoje selo!…A jezero, na kojoj je strani? – pitala ona dalje da popuni čarobnu sliku što se stvarala u njezinoj duši.

Onda  sam joj stao iznova opisivati jezero i nekaku umišljenu pećinu više njega pa kazivati čudne priče o vilama, junacima i zaljubljenim djevojkama, dok se napokon nijesam zapleo i stao uzdisati gledajući ona dva lijepa oka što su me gledala zamišljeno.” 54

I u Sirotipisac je u dijaloškoj formi iskušao opis, vrlo vjeran opis Ponikve i Rumina, zbiljskih hidronima s lijeve strane Cetine: 

“Ima li u vašem selu koja voda?

- Ima, ali na onoj drugoj strani gdje je niže. Odavle se ne vidi. Pada s visoka, te se bijeli poput kovilja ili kao da vise mlazovi pavitine. Ondje su naši mlinovi i stupe. A gdje odušuje ta sila vode, bog zna! Negdje se pod zemlju zavlači!

 - Pa ova mukla tutnjava što se čuje, bit će od toga slapa?

  Dragoš zastenja, otra znoj sa čela i odgovori:

 - Ne, tako daleko ne može se čuti premda je voda i od vatre snažnija. Nego, u našim su ponikvama tri duboka ponora, sve jedan od drugoga niže, pa stenju i ječe kao živi. Dva su donja crvena poput krvi, treće bijelo i dojedno strmo kao jela. A tako stenju i ječe jer u dva donja ponora motuljaju se zmajevi, a u gornjem leprše vile jezerkinje. Oni žive u svađi, te, na početku zime kad vode s planina zaliju, u našim ponorima buči tako da se kadikad čuje sve do Crne drage: ono vile uronjuju zmajeve da ne bi izišli na svijet. U to su doba najjači jer je sunce nisko i slabo pa iz njih otrovna para sopti…A kad vile sasvim utope zmajeve, neće na svijetu biti zla i obadva krvava jezera pobijelit će kao i ono vilinsko. Tako ti je to!”55

Šimunoviću je poznat i postupak dinamiziranja opisa djevojačke ljepote: “A zvali je Rudica, jer su joj garave kose bile rudaste kao ni u koje u selu. Ne da joj je kosa bila bogzna kako kovrčava, ali je pod kapu i rubac nije mogla nikako sakriti, već su mrki uvojci padali sad po čelu a sad pokrivali vrat ili titrali oko ušiju kad bi se smijala. A to je činila često, jer je u njoj treptjela neka vječna radost, i za malu stvar sva se tresla od smijeha.“56 I Detoni-Dujmić u Šimunovićevim novelama prepoznaje modernističku subjektivnost kao bitnu sastavnicu u gradbenim postupcima priče, i na taj način osporava i odbacuje pokušaje svrstavanja u okvire nekih njemu neprimjerenih stilskih formacija, romantizma i realizma.57

Gotovo u koincidenciji s njom 1998. Viktor Žmegač piše: “Živeći daleko od mondenih središta, autor je s književnim svijetom mogao općiti samo kao čitatelj, prepušten najčešće slučajnim susretima s knjigama izdaleka. Stoga je sigurno samo to da je Šimunović većinu svojih pripovjednih djela trajne vrijednosti stvorio, jedno za drugim, u prvom desetljeću dvadesetoga stoljeća za službovanja u selima Dalmatinske zagore – kao da je nevidljiv duh povijesti želio dokazati da velika djela mogu nastati uvijek i svagdje, bez obzira je li sredina velika ili mala, znana ili neznana. A isto je tako pozornosti vrijedna pretpostavka da u stilskoj povijesti ne postoji samo dijakronija utjecaja nego i kadšto iznenađujuća dosljednost umjetničkog izraza ondje gdje takvu zrelost ne očekujemo.“58

Iako Šimunoviću najlakše prispodobljujemo pripovjednu prozu Alkar, u imaginarnu antologiju europske proze s početka XX. stoljeća, na prvom mjestu bi se zasigurno našla Duga, tvrdi Žmegač “novela koja je po srodnosti motiva i vrijednosti usporediva s pripovjednim djelima suvremenika poput Hessea, Hamsuna, Gorkoga ili Pirandella.“59

Unatoč odrješitu osporavanju dijela književne kritike, Dinko Šimunović je godine 1914. imao iza sebe značajan novelistički niz: Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica, Alkar, Pojila, Đerdan, Ljubav, Krčma(kojemu možemo dopisati i roman Tuđinac). Kao prepoznatljive hrvatske literarne vrijednosti već su ranije na češki jezik prevedeni Mrkodoli Muljika. Prije nego što iznesemo neke aspekte školske recepcije i prijeđemo na cjelovitu zaključnu ocjenu, razmotrit ćemo i Šimunovićev odnos prema vjeri i religioznosti, poslužiti se recentnim prosudbama don Drage Šimundže, koji tvrdi da Dinko Šimunović pripada novoj struji koja se rado suprotstavlja vjerskoj tradicija, i nastavlja: “Pratimo li ga s religijskog motrišta, vidjet ćemo neke od spomenutih odrednica književnog antiklerikalizma. U toj perspektivi, kad piše o religioznim temama i prilikama, najčešće ilustrira svoju osobnu skepsu i anticrkvenu opciju. Opisujući primjerice u Mrkodolupust i siromašan kraj ispod Dinare, tradicionalan i vrlo religiozan, s posebnom gorčinom pristupa vjeri i Crkvi. Glavnu je kritiku ili, točnije, oštru satiru usmjerio prema župniku fra Anti, ’zjenici Isukrstovoj’, koji, kako kaže, zavarava narod, izrabljuje ga te drži u pokornosti i strahu. Ljudi su stoga u toj priči skučeni i zaostali, bezvoljni i nemoćni. Vjera i fra Antino ponašanje postupno su ih zarobili i onesposobili. I noću o tom sanjaju. Slično postupa i u Uskrsnom blagoslovu.No, koliko mu se u Mrkodolu osjeća prosvjetiteljski duh i kritika crkvene prakse, toliko se u Uskrsnom blagoslovučuju pozitivističke sumnje u kršćanske vjerske istine i obredne vrijednosti.“60

Prema Ivi Periću i Vladi Pandžiću već godine 1910. možemo utvrditi početke školske recepcije Šimunovićeva književnog djela u mnogim gimnazijama, srednjim strukovnim školama te pučkim, osnovnim školama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U prosvjetnim listovima i časopisima niz je poticajnih članaka o nadučitelju i književniku, a na učiteljskim skupovima često se pozivaju na njegove stručne članke i rasprave. Šimunovićeva književna djela bila su prilagodljiva, tvrdi Pandžić, “…programskim koncepcijama odgoja i izobrazbe hrvatske mladeži.”69 Pojačano zanimanje za Šimunovićeva djela temeljilo se na neobičnoj tematici, načinu oblikovanja fabule, jednostavnosti i jasnoći naracije, na piščevoj bliskosti prema patrijarhalnom svijetu i na prirodnosti, a posebno valja istaknuti piščev prepoznatljiv stil. Doista možemo istaknuti da je Dinko Šimunović ostvario kontinuitet visoke razine školske recepcije. Prema anketi Vlade Pandžića iz travnja godine 2001. u kojoj je bilo obuhvaćeno 600 učenika, Dinko Šimunović zauzima “…čvrsto mjesto među deset ‘najčitanijih’, ‘najprivlačnijih’, ‘najrazumljivijih’, ‘najčitljivijih’, ‘najosjećajnijih’ i ‘najsugestivnijih”, te među dvanaest ‘najboljih’ hrvatskih pripovjedača.70 S lakoćom možemo prepoznati i utvrditi Šimunovićevu bliskost u nizu novela i životopisnih proza s Turgenjevom, s Gogoljem, osobito onim iz Večeri kod Dikanjkete s Djetinjstvom Maksima Gorkog. Tragovi lektire u njegovu primjeru, to možemo istaknuti, bili su plodonosni. Postoji nešto što na aktancijalnoj razini povezuje Šimunovićeve protagoniste: osjećaj nemoći pred okrutnim životnim izazovima, slabost i klonulost onih iskorijenjenih, neotpornih, izgubljenost i očaj, osama, slomljenost i potonuće.

Posebno uspješno opremljena Šimunovićeva knjiga je Đerdan,treća po redu, a druga novelistička, u nakladničkom poduhvatu Matice hrvatske u Zagrebu godine 1914. (u prodaji tek od godine 1917.), u kojoj su osim naslovne novele objavljene još tri: Ljubav, Krčma iMati.Naravno, uzorna oprema nije mogla skriti slabosti samoj knjizi. Započele su već tada njegove nevolje: prvo, umrla mu je i druga žena, unovačen je i upućen na frontu u Hercegovinu, otpušten je nakon devet mjeseci zbog bolesti, a o djeci je skrbila tetka, ženina sestra, koju će kasnije vjenčati. Stvara u groznici i na štetu osobnih stvaralačkih pogleda i shvaćanja, a njegova poetika osjetno nazaduje u odnosu na nova književna strujanja koja je donio ekspresionistički naraštaj.71

Zbirku Đerdanopremio je Ljubo Babić, a ovako je naslovnicu opisao Josip Bratulić: “Na platnu imitacije zmijske kože tiskan je tekst s imenom i prezimenom autora i nazivom djela. Početna tri slova posebno su izdvojena i tiskana u ukrasnom inicijalu na pozlaćenoj podlozi. Ispod toga uspravna je zlatna ukrasna igla s velikom pozamanterijskom glavom.“72

U književnosti hrvatske moderne Dinko Šimunović je nedvojbeno središnje ime, što je i ocjena Miroslava Šicela: “Dok  Matoš povezuje u svojoj prozi problematiku domaćeg kraja s kozmopolitskim motivima, a u Nehajevljevim pripovijetkama otkrivamo određenu filozofiju suvremenog intelektualca njegova vremena, Šimunović na posve originalan način (kome kao inspiracijski moment stoji osjećaj tuđinstva) razrađuje teme i analizira ljudske senzibilnosti, na način vrlo blizak po nekim temeljnim usmjerenjima Matoševu shvaćanju smisla umjetnosti, ali posve originalan u svojem izrazu, u kojem se miješaju elementi realističkog i impresionističkog stila s izrazom bliskim narodnom stvaralaštvu.“73 Dodajmo tome kako je upravo Dinko Šimunović, pripovjedač s izrazitim osjećajem za zbivanja u maloj sredini, za potresne sudbine i ona najsuptilnija stanja ljudske duše, ponudio posve nove naratološke obrasce, obogatio i osvježio pripovjedačke postupke i potvrdio izuzetnu darovitost stvorivši niz novela neobične strukture. Koljanska, kijevska, vrlička i hrvatačka zbilja mogu se nazrijeti u mimetičkim odjecima pred kojima se pripovjedač ni sam nije htio skrivati, ali je u njegovim novelama vrhunski tvorac ipak bio dijegetički, posredovani narator.

1.2.  Romani Dinka Šimunovića

Književna je kritika i više od očekivanog u proteklih gotovo stotinu godina izricala svoje poglede i ocjene o Šimunovićevim romanima, koje možemo pratiti od pokuda i osporavanja do isticanja poetičnosti i zrelosti. O njima je u monografskoj studiji najsustavnije pisala godine 1988. Dunja Detoni-Dujmić3, što držimo dosad najvrjednije napisanim o Šimunoviću. Tako nam je i olakšala posao jer je ponudila analizu ’sižejnih dionica’ romana što nama omogućuje izravno razmatranje literarnih sastavnica. U pogledu romana Tuđinac (1911.),a uz primjenu načela Bahtinova kronotopa, taj bismo roman ocijenili i uspješnijim nego što svjedoči prosudba Detoni-Dujmić, rekli bismo, kako je taj roman vrlo blizuDugi,remek-djelu Dinka Šimunovića, najpoetičnijem i najzrelijem njegovom štivu, što ćemo nastojati i dokazati. Pisac gradi sižejnu shemu od niza opisa prostornih oznaka i pejsaža, predstavlja aktante u bliskostima i razlikama: seljaka, priprostog pragmatika, potom intelektualca, vjerojatno učitelja koji je opsjednut tuđinstvom, liječnika nihilista, i kočijaša, seoske djevojke, učiteljicu i dubrovačke djevojke u seoskoj sredini, itd. Umjesto čvrste fabule poetsku podlogu obogaćuje opisom ciganske družine, unosi proročanstvo cigankino, intimne prosvjede suputnika, njihove planove i razmišljanja, usputne prizore s putovanja, tekstove pjesama koje pjevaju dokoni namjernici poput pijanog Bošnjaka (“/Čija je ono dje-voj-ka…“),4 opisuje ’ždrakasta’ brda, iznosi iskustveni disput o odgoju djece iz Kreševa i Ljubeća. Fabula prvog sižejnog odjeljka obuhvaća splet događaja na putu iz Koviljevačkih sela (Koviljevac je u zbilji brdo između Vrdova i Vještić gore, oronim; u romanu pak toponim, naziv za sela u dolini rijeke) do Ljubeća (preobličeni naziv za Hrvace). Kreševo je također preobličen naziv za Gornji Bitelić, vjerojatnije nego za Koljane, kojima bolje pristaju Sabljari, iako bi Sabljari mogli biti i oznaka za Vrliku. Ipak naglašavamo, Šimunovićeva virtualna geografija i geomorfologija važnija je za književnu zbilju od zbiljskog prostora, kao i sve zakonitosti po kojima je književno djelo svijet dostatan sebi, svojom aktancijalnosti, zbivanjem, svojom logikom i sveukupnim smislom.

Analiziramo li Stanka Lukavca i tragamo li za modelom koji prati aktancijalnost romana, onda doista možemo reći da je, kao što su to kritičari i zamijetili, tuđinac dekadent i atomizirana osoba, ali nipošto nepotpun čovjek. Naišli smo na tisuće primjera u kojima je lik književnog djela, iako sveden tek na nekakvu oznaku, uzmogao odisati punoćom pred zadaćama i zahtjevima literarnim, npr. kao što je to ulični prolaznik namjernik u PravdiVladana Desnice. Zastarjele su primjedbe o književnim aktantima kao sjenama, olupinama, nedostatno motiviranim likovima. Nije li to pokazatelj kako Šimunovićev roman mnogima i danas ostaje nepročitanim? Piščeva sklonost usmenoj predaji, iracionalnom i bajkovitom, nije nikakva sklonost, ali može postati dodatnim zahtjevom recipijentu da upravo na takav način čita i prihvati Tuđinca.

Književna kritika tragala je za svim uzorcima ne bi li i u Tuđincu pronašla tragove lektire. Doktor Mirko koji zastupa nihilističke poglede na svijet, zajedljiv je i sarkastičan tip, ali potpuno samosvojan, i ničim ga ne bismo mogli prispodobiti Bazarovu. Prilagodljivost seljaka Nikole Runje i ophođenje kojim cilja na korist ili pak na manju štetu, neposredno otkriva piščevo izvrsno poznavanje psihologije seoskog čovjeka. U sklonosti bakanalijama pravoslavca Pekića skrivene su misli o udaji jedinice mu Anđelije. Stanko Lukavac je žrtva tuđinstva, ali je i nositelj filozofije iskorijenjenosti. Pisac je raznolikostima osvježio i obogatio sižèē: peračicama na rijeci Malom Jordanu (zbiljski je hidronim: Vojskava), intimnim pričama, otajnim zgodama, pričom o Vilinu vrelu, Dubrovkinjama Beatrici Mirković i njenim rodicama Pavli i Madi Budanko, a u završnim poglavljima i o skupini Dubrovčana.

Sagledavši Šimunovićev romaneskni prvijenac u cjelini zaključiti nam je kako nismo pronašli ni jednu kompozicijsku grješku koja bi bitno narušavala njegovu strukturu. O napjevima, bilo pučkim ili napolitanskim, belkantističkim, govorimo kao o primjerima unosa intertekstualnih i intermedijalnih, što je u Šimunovićevo vrijeme postalo modom, a on ju je brzo usvojio, da ne bismo rekli ’naučio’ ili ’preuzeo’ od Milana Begovića. Šimunović se sa svojom naglašenom vjernosti tradiciji, znalački opirao virusu pesimizma i dekadencije, ali je na određeni način morao poput magnetske igle inklinirati i prema novom osvježenju ideja, pa čak i iskušavanju teorija koje je pozitivistička znanost nanosila, pa se tako nije uspio uklonuti ni poplavi subjektivizma, koji je u potpunosti izmijenio strukturu romanesknih sižèa.

Detoni-Dujmić je upozorila na umetnutu priču kojom pisac nastoji ojačati uvjerljivost glavne, pri čemu ponovljeno pripovijedanje ima smisao pojačanja, kao što je npr. legenda, bajka dopremljena iz narodne predaje o čudesnom Vilinu vrelu,koju u raznolikim aspektima pričaju peračice, domaćin Lasić, Made, Ciganka, učiteljica Beatrice, ali je njome najizravnije vezana Made, glavni ženski lik, za koju Detoni-Dujmić ističe: “Made se homogenizira s još jednim protagonistom natprirodnog, Cigankom, koja se javlja samo na onim mjestima na kojima radnju treba ’pogurnuti’ prema čudu (proricanje sudbe, realizacija bajke o čudesnom vrelu i sl.), točnije upraviti je prema glavnim likovima, neodlučnom Stanku između dviju žena. Ulogu razdvajanja ima doktor Mirko kojega označuje motiv nihilističkog rezoniranja…“5

Ne bismo mogli a ne istaknuti nešto čemu je Detoni-Dujmić dala važnosti, mada se sami ne bismo usudili iznijeti, a to je asocijativnost. Ne bismo se to usudili reći jer je Dinko Šimunović pisac koji još uvijek literarnost gradi na čvrstoj fabuli, ali dopuštamo mogućnost, kojom je: “Tuđinac (je) strukturiran na složenoj tehnici prepletanja raznih motiva, odnosno pripovjednih jedinica koje se povezuju s nekim likom, predmetom ili emocijom vrlo određenog asocijativnog utemeljenja.“,6 kako tvrdi Detoni-Dujmić, pridajući važnost snažnom osjećaju iskorijenjenosti, ključnom motivu asocijativnog ulančavanja fabule, koje je ona nazvala: “lajtmotivičkom osi“ oko koje se veže srodni motivski čvor: putovanja, lutanja, odlasci, nemoć, osjećajna nesigurnost, bijeg. Važnost imaju i opreke: domaće-strano, selo-grad, staro-novo.

Detoni-Dujmić je analizom sižejne sheme Tuđincautvrdila kako se opisni i događajni slojevi smjenjuju ujednačeno i ravnomjerno, nazvavši tu pojavu paradigmatskom za čitav roman. Tako nas je zapravo odvela onim književnim kritičarima koji su znali valjano čitati Šimunovića, a to su Branko Vodnik i Midhat Begić, koji su zamijetili utjecaj “…opisa na likove te snagu opisne analitičnosti izbačene u orbitu priče, koja izaziva u likovima omamu, svojevrsni trans.“7

Pejsažne su sljednice duhovni etimon Šimunovićevih proza u kojima Detoni-Dujmić vidi put k uopćavanju radnje pri čemu: “Takav opis postaje posrednikom metaforizacije te otkriva refleksivne sadržaje pripovjedačeve svijesti i tako pomaže oblikovanju čitaočeva suda, uspostavljanju određene ljestvice vrijednosti.“8 Dunja Detoni-Dujmić prepoznaje dvije vrste opisa, opise prizora, tj. one kojima asocijativno ojačava radnju, i opise prirode kojima pisac kreće k reprezentativnom uopćavanju radnje. Dakle, riječ je o opisima u službi pripovijedanja, kako bismo ih mi nazvali, jer se prepleću stvarajući tzv. narativni paragraf djela. Vodnik je vrlo rano upozorio na pejsažne opise koji se u Šimunovićevu štivu sasvim osamostaljuju: “Ima u

Šimunovića sjajnih  pejzaža, koji su sami o sebi novele iz života prirode.“9 Josip Pasarić prepoznaje piščevu osobnost “…što on riječima umije ne samo živo slikati ljude i prirodu, nego i k tim slikama skladati neku vrstu glazbene simfonije, koja se neodoljivo doima srca čitateljeva.“10

Izdvojit ćemo samo neke poglede i ocjene književnih kritičara o Šimunovićevim romanima, iz napisa Antuna Gustava Matoša, Milutina Cihlara Nehajeva, Branka Vodnika, Nike Andrijaševića, Arsena Wenzelidesa, Ulderika Donadinija, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Antuna Barca, Vice Zaninovića, Tode Čolaka, Dubravka Jelčića, Miroslava Šicela, Ive Frangeša i Krešimira Nemeca. Prosudbe idu od potpune difamacije do časti i hvale njihovu autoru. Kritika zadugo nije u Tuđincu (1911.)iPorodici Vinčić (1923.) prepoznala odmak od realističkog modela pripovjednog romana, sporila se oko izvanjskoga, a ispuštala bitne sastavnice koje upućuju na novu literarnost, koju je Šimunović iznjedrio. Mnogima je od njih Porodica Vinčićroman neujednačene, razvučene fabule i neprimjerene kompozicije, koji nije donio posebnih pomaka u estetskim dometima. Takve ocjene u navedenoj studiji osporila je Dunja Detoni-Dujmić11i ponudila najsustavniju analizu temeljenu na literarnosti, ali i na vanjskim aspektima koji izravno upućuju na literarnost njegovih proznih djela, posebice romana. Pišući o Tuđincuistražila je fabulu i radnju, iznijela tezu o njihovu zgušnjavanju i razvodnjavanju, potrganim vezama i nedostatku uzročno-posljedičnih zbivanja, unošenju dvaju fabulativnih zapleta, dvostrukoj ljubavi središnjeg aktanta prema lacmanskoj djevojci iz primorja, Dubrovkinji, i prema domaćoj, pravoslavnoj seoskoj djevojci, potom o samoanalitičnosti, aktancijalnim aspektima s posebnim osvrtom na nedeterminiranost aktanata, kolažnim tehnikama portretiranja, unutarnjoj razdrtosti glavnog junaka, ako ga smijemo tako nazvati. Aktant je ’tuđinac’, dekadent, atomizirana osoba, psihološki profiliran ali na iracionalan način, bajkom, legendom, što je djelovalo začudno pa je stoga tu psihološku nedorečenost u oštroj kritici Šimunovićeva Tuđincaosporio i žestoko osudio Antun Gustav Matoš, a nakon njega i ostali kritičari, gotovo do dana današnjega. Onaj koji je počastio Mrkodoli za njegova pisca posvjedočio kako je “otkrio misterij duše najhrvatskijeg hrvatskog plemena“, a njegov pripovjedački realizam uzdignuo na razinu “poezije narodne pjesme“, javlja se, bolje reći, obrušava se na Šimunovićev romaneskni prvijenac, optužujući autora što se upustio u pisanje građanskog romana s paradoksalnim socijalnim i psihološkim tezama i s nedostatnom motivacijom, tvrdeći za središnjeg aktanta: “…iznio je čovjeka tipskog za savremenu mlohavu i besciljnu, bezenergijsku i anemijsku generaciju pravog našeg indolentnog, nepromišljenog, sanjarskog, upravo pospanog savremenika…“12

Kao što je Matoš pretjerao u pohvalama Šimunovićevu Mrkodolu,tako je posve bezrazložan u presudi Tuđincu.No možda se u nemotiviranom bijegu Stanka Lukavca prepoznao i sam Gustl? Nije li i njegov bijeg iz “pastuharske hrabre čete“ bio jednako nepromišljen čin kao i Stankov? Ipak, imamo više razloga vjerovati kako je Matoš koji se u to vrijeme spremao polagati učiteljski ispit, nakon svega htio zamjeriti akademskoj veličini dr. Branka Drechslera (Vodnika), koji je za Šimunovića tvrdio kako je “najbolji pripovjedač naše mlađe književne generacije“ i “više umjetnik od ikojega našeg pripovjedača novije generacije“.13 Matoš, ne samo da je osporio darovitost Dinku Šimunoviću, nego ga je nastojao prikazati u lošem svjetlu, tvrdnjom kako je: “…artistički poluobrazovan, pa kao umjetnik nije ni sluga Nehajevu i Lisičaru – da ne spominjem drugih.“14

U trenutku kad je pisao recenziju o Tuđincu,Matoš nije mogao imati predodžbu kamo će krenuti, ako ga smijemo tako nazvati, jedan literarni krak suvremene romaneskne proze koji u potpunosti zanemaruje pročišćenu motivaciju u postupcima protagonista. Na taj način i sam je dirnuo u ono za što se toliko zalagao, a to je načelo individualne slobode umjetnika. Upravo on, koji se zauzimao za artizam i esteticizam, svu svoju oštricu pera utkao je u difamaciju svega što je Šimunović iznjedrio poslije Mrkodola,a samom piscu utuvio tirade kojih se nije uspio osloboditi ni u jednom retku kojeg je poslije toga napisao. Tako su se primjedbe, poput one kako trenutni dojam upravlja Stankom Lukavcom, ponavljale u gotovo svim ’ozbiljnijim’ napisima o Šimunoviću. Neopravdano, dakako.

Najveće slabosti Šimunovićevih kritičara i onih koji mu htjedoše biti savjetnicima i mentorima jest u poduci kako on sam ne smije ostati u svom temperamentu, instinktima i u svojim gestama, u svom načinu doživljavanja svijeta, svojim nazorima i uvjerenjima. Kao da bi trebao biti netko drugi, a ne on sam.

Na ovom se mjestu nameće potreba navratiti mislima Ive Frangeša koji podsjeća kako je u TuđincuŠimunović, nastojeći prikazati svoje moderno beskućništvo u bujnom dekoru Salka i Rašice, iskreno i ispovijedno, apostrofirajući samog autora, ’isplakao gorčinu svoje duše’, a doživio osudu i nerazumijevanje od onih koje su bili isti jadi. No, Frangešova ocjena kao da izbavlja i oslobađa našeg pisca, vraća mu i daje onu vrjedonosnu kategoriju koja mu i pripada: “Tako je Šimunovićeva lirika šiknula iz vrela zajedničkog mnogim europskim piscima njegova vremena: iz najranijih njegovih uspomena. Tek, ne iz polutamnih, tihih, grobljanskih salona imućne i već rastočene buržoazije; nego iz čudesne prozirnosti i beskrajne slobode gladnog, ali ponositog kamenjara.“15

Zlobnim prosudbama, kojima su se kritičari obrušavali na Šimunovićev roman prvijenac, nesvjesno se priklonila i Dunja Detoni-Dujmić, ne vidjevši svu tu raznolikost i svježinu. Rekli bismo, i njoj se dogodio enfant terrible,izrijekom: “Jedini kohezijski elemenat jest aktantova jednoperspektivnost kojom su objedinjeni raspršeni sadržaji.“ Ta je prosudba neprimjerena kao i teza o “neprekidnom zgušnjavanju i razvodnjavanju fabule“,16 a mogli su je izreći oni koji zanemaruju činjenicu kako je roman kao književna vrsta progutao sve druge žanrove, i koji bi htjeli sačuvati prvotni model prema kojem roman treba biti što više nalik epu. Posve je nepravedno postavljati mjerila koja su nadrastala obzorja očekivanja. Dinko je Šimunović u Tuđincuna uspješan način prikazao i povezao dvije sredine, Dalmatinsku zagoru i Dubrovnik, i posve su neprecizne ocjene da svijet dubrovački nije poznavao, niti ga je mogao razumjeti. Kritičari nisu htjeli zamijetiti, zapravo osporavaju Šimunoviću ono što doista jest, a jest pjesnik koji je na umjetnički način barem malko produljio agoniju dubrovačke vlastele, i da je na moderan način aktualizirao problematiku ojađenih dubrovačkih otaca nad onima što od grada cirkus prave, ne poštuju stare tradicije i odvode u propast. Mato, Madin i Pavlin otac, jedan je od najkompleksnijih likova koji svjedoči o rastakanju i umiranju dubrovačkih velikaša, o nostalgijama i žalu za onim prošlim, davno nestalim. Na stranu, što su Tužnom Jelomi Ksantom,realističnije i intimnije od Šimunovića, progovorili Mato Vodopić i Ivo Vojnović.

Književni su kritičari zadugo opetovali nedostatnu psihološku motivaciju Stankovu uzmaku, bijegu, odlasku u Ameriku, i kao da nisu htjeli zamijetiti skrivene podsvjesne motive koji su ga na taj čin natjerali. Nije li upravo on beskućnik koji stalno propitkuje i traži svoje mjesto u svijetu kojem ne pripada. Prisjetimo se, Stanko je u nastupu ljubomore htio od Vlaha doznati nešto o druženju s Madom u mladenačkim danima, no umjesto odgovora ovaj mu je uzvratio strasnim napolitanskim napjevom. Nije li se i sam uvjerio, nakon razgovora s Matom, Madinim ocem, kako će u Dubrovniku zauvijek ostati ’dotepencem’, čak ako i postane vlasnikom Sardijeva dvorca u Rijeci dubrovačkoj?! Osjećaji tuđinstva i nesigurnosti tjeraju Stanka, i on donosi nagle, čak i prenagle odluke, poput onog bijega, neočekivanog i nenajavljenog odlaska u Ameriku poslije otkupa posjeda, što sve djeluje šokantno, i tako unosi zbrku i u naše misli, ali smo svijesni kako je to postupak koji ne možemo promijeniti, ali ga zato barem možemo prihvatiti.

Pišući o recepciji Šimunovićevih romana u hrvatskoj književno-kritičkoj misli, Dubravko Jelčić je vrlo oprezno iznio sud: “S više kritičnosti, kadikad možda i neopravdane sumnje, primljeni su mu romani Tuđinac (1911.), kojim je u liku hipersenzibilna dekadenta, neprilagodljiva i osuđena na samoću, želio ilustrirati tezu o vezanosti čovjeka uz rodno podneblje, i Porodica Vinčić(1923.), obiteljska kronika u maniri čudnovatoga spoja impresionizma i realističko-naturalističkog pristupa, o propadanju plemićke loze starih venecijanskih serdara i autonomaša. U tom smislu taj se roman nastavlja na slične teme Gjalskoga, Vojnovića i Novaka.“17

U Tuđincubismo mogli pronaći niz primjera i potvrda dinamične deskripcije, od vožnje kočijom, kretanja vojske na vježbi, opisa poslova, pranja rublja, rastrganih snova i sl. Unatoč vrlo preciznim prosudbama i ocjenama, književna je znanost ostala velikim dužnikom Šimunovićevu romanu Tuđinac, romanu koji naprosto izvire iz piščeva života. Nastojanje kojim je htio prevladati ne samo ono osobno, nego i pojedinčno, i tako progovoriti neponovljivo o onom što nadilazi prostor i vrijeme, dakle, o onom univerzalnom, natjeralo je autora da u romanesknom prvijencu neke ključne činjenice iz svojeg života prekrije ili ih zanemari. Na aktancijalnoj razini Stanko je Lukavac baštinio sva svojstva, sva uvjerenja i spoznaje, životne nazore, ophođenja, navike, pa čak i instinkte samog autora. Tuđinac je zapravo istinska piščeva romansirana biografija, puno je prije piščev životopis od izravnijih tekstova Tragikomične autobiografije, Mladih dana iMladosti. Neznatnim otklonima, poput onog o ocu graditelju mostova, a ne o učitelju kako je to u zbilji potvrđeno, pisac je tražio samo čvršće uporište svom središnjem aktantu, koji je “neobičan stvor“, koji nije “ni seljanin, ni varošanin“, nema “ni rodbine, ni prijatelja“, “nema ništa svoje“, ni groba, ni starine, ni baštine, ni povijesti, jer je “tuđi svagdje“, a cijeli je njegov život “neprekidno putovanje“.18

“Glavni junak ostavlja dojam psihološki atomizirane osobe čemu pridonosi i motivacija iracionalnim (bajkom, legendom),“19 tvrdi Detoni-Dujmić, i na tragu oštre Matoševe kitike spočitava Šimunoviću psihološku nedorečenost, pozvavši se na davne prosudbe o Stankovu karakteru koji je “blijed, nejasan i pun psihičkih protuslovlja, nemotivisanih skokova, nedokazanosti.“20 Da Detoni-Dujmić nije sasvim u pravu pobliže govori žanrovska odrednica Krešimira Nemeca koji uz oznaku društveni, dopisuje i atribuciju psihološki roman.

S druge pak strane, na tragu ustrajne kritičke misli, Nemec pronalazi nedostatke i propuste Šimunovićevoj aktancijalnosti, pa mu je središnji aktant “…duhovni brat Đure Andrijaševića: čovjek bez odlučnosti, bezvoljni i iskompleksirani sanjar umanjene životne energije i sa snažno izraženim osjećajem tuđinstva i iskorijenjenosti. No za razliku od Nehajevljeva lika Šimunovićev Stanko Lukavac potpuno je lišen bilo kakve

socijalne determinacije.“21

Ishitrena je Nemečeva usporedba romana Bijeg i Tuđinac,kao i njihovih aktanata, pa i autora koji na sasvim različit način intuiraju književna iskustva. Osim osjećaja iskorijenjenosti i tuđinstva o kojima Nemec govori, ostale osobine Stanka nimalo ne određuju. Nitko se npr. ne bi usudio Sartreova Antoinea Roquentina (Mučnina, 1938.) proglasiti aktantom kojem nedostaje punoća socijalne determinacije, bez obzira što mirne savjesti, baš kao i Stanko, troši naslijeđenu ušteđevinu. Besmisleno je tvrditi kako je Šimunovićev aktant lišen socijalne determinacije ako je on, u Ljubeću, u Kreševu i Sabljarima, tamo kamo je stigao, čovjek rado viđen i u bogatijim kućama, dijete poznatih roditelja (otac mu je graditelj mosta u Sabljarima, došljak kojem se svidio kraj i ljudi pa je tu i ostao živjeti), on je pak “fino obučen gospodin“ (pisac je namjerno izbjegao podatak o njegovu zanimanju, doduše doznajemo da je pohađao licej pa slutimo kako je riječ o učitelju). Doznajemo također da mu očeva ušteđevina u iznosu od dvjesta tisuća kruna ne može iskupiti sigurnost koju drugi nalaze u obiteljskoj baštini. Njegova je najveća nesreća što je beskućnik i što su grobovi njegovih bližnjih daleko od njega, rasuti i razbacani: majka mu je pokopana u Jagodnjaku, brat i sestra u Milakovini, a očev grob je u Bučavcu. Pisac namjerno nije ispunio karakterološku tablicu o aktantovu zanimanju jer je u nedorečenosti, u tajnovitosti, u sugestiji slobodnog vremenskog tijeka, u kojem se Stanko osjeća opuštenim, a predodžbu o njemu dobivamo izvan samog izrijeka. Osim nemotiviranog uzmaka središnjeg aktanta, koji na kraju romana napušta zaručnicu i grad u kojemu je kao došljak ponižen (ostavlja joj dvorac u Rijeci dubrovačkoj i odlazi u Ameriku), na ništa se više ne bismo smjeli pozvati što bi stresno moglo utjecati i na recipijenta modernije proze od ove, ili pak na njegovu savjest. Motivacija koja zbunjuje postat će oznakom modernosti, a u postmodernoj i “boljom polovicom hrabrosti“.22

Isto tako upozorit ćemo još jednom na operetne, na melodramske situacije u romanu, na već spomenuti intertekstualni i intermedijalni unos koji objašnjavamo modnim hirom kojemu je Šimunović podlegao pomalo neprimjerenim postupkom zaslađenog sižea. Napjevom O Lola bianca come

il fior di spino…iz Cavalleriae Rusticanae,Šimunović je pojačao melodramski ugođaj, pomalo operetni. Taj napjev pjeva Made poslije večernjeg rastanka sa Stankom pod brijegom pri kraju 3. poglavlja glasom zvonkim i veselim, potom milim i blagim, a poslije Stankova odlaska iz Ljubeća u Sabljare na kraju 4. poglavlja, glasom slabim i drhtavim. Taj isti napjev pokušava otpjevati Stanko vozeći se na drmusavoj kočiji prema Sabljarima, ali se razočarao onim kako mu je zazvučao njegov pjev. Završetak 9. poglavlja također je operetni: umjesto odgovora o druženju s Madom, Vlaho belkantistički uzvraća ispod glasa: V'è una piccola giardiniera, chiamata Concettella, s punoćom miline i strasti, napolitanskom pjesmom sa žarkog juga, i taj prizor na Pilama, pred gradskim vratima u Dubrovniku, sladunjav je unos talijanske pjesme od 18 stihova u trima sljednicama. Poticaje za intertekstualni unos Mascagnijeva napjeva na stihove Giovannija Verge O Lola bianca come il fior di spino…, mogao je usvojiti ili pak nasljedovati od Milana Begovića koji je spomenuti naslov darovao, bolje reći posudio, svojoj pjesmi objavljenoj u Knjizi Boccadoro. Zaključimo, unosi belkantističkih fragmenata kompoziciju Tuđincaneznatno su rasplinuli, učinili je neujednačenom, razvučenom; ali ne takvom da unište njenu cjelovitost, a sladunjavi prizori udaljili su Šimunovića od realističkog, pa tako i od verističkog koncepta književnog umijeća. No, nisu u Tuđincuunosi samo belkantistički. U krešendu zavičajne izričajnosti odjekuju dozivi: “Nine moj, Nine-e-e-e!“,22a a oni su zapravo literarni odjeci kakofonije glasova koja je duboko utkana u sluhu Dinka Šimunovića. Doista, u vrličkom selu Ježeviću godine 1977. slušali smo kako majka pjevno doziva kćerku, a dolinom je uz jezero odjekivalo: “Ooooooooooj Joooooookaaaaaaa!“ Dozivi su se nastavili i poslije kćerkina odziva, pri čemu se stvorio dojam još snažnije majčine zabrinutosti za njom, i prijekora kamo je nestala.

Šimunovićevu poetiku moguće je izvesti iz općih postavki, potom strukture, kompozicije, književnih tehnika i postupaka, načina intuiranja poetskog iskustva, a svojevrsnu eksplikaciju nalazimou člancima u kojima teorijski razmišlja o književnosti: Umjetnost pisanja, Zadatak kazališta, Poruka i želja teNešto o stvaranju i čitanju beletrističkih djela, ali i u jednom pismu iz godine 1906., u kojem je iznio zanimljivo razmišljanje: “Služim se osobitim stilom i jezikom, za koji nastojim da bude što bliži narodnom kazivanju, a svojom muzikalnošću i ritmom dovodi čitatelja do nježnog čuvstvovanja, a ovo do mišljenja i udubljivanja u stvari (…) Mislim da bi naša literatura najbolja bila onda kada bi se mogla prispodobiti stablu, kojemu su žile u našem narodu, a krošnja mu se sa cvijećem i plodovima prepliće s općom svjetskom kulturom.“23 To je barem temeljno polazište, vidljiv znak da Šimunović nije dezorijentiran, izgubljen, besciljan i prazan, kakav je u biti bio mlađi naraštaj modernista: “Nemajući svoga vlastitoga nazora o svijetu, sistematske filozofske baze, mladi su se sasvim grčevito hvatali svake ideje, samo da zatrpaju svoju prazninu.“24

O romanu Porodica Vinčić (1923.) izdvojit ćemo napise Marka Cara, Milana Begovića, Mirka Perkovića, Vladimira Nazora, Vice Zaninovića, Tode Čolaka, Dubravka Jelčića i Dunje Detoni-Dujmić. Begović, Car i Perković svoje su osvrte objavili godine 1923. kad se roman i pojavio.

Marko Car prepoznaje tematski sloj romana, kompoziciju (“sa vrlo labavom gatkom, raspada se u nebroj sporednih epizoda koje, u ekonomiji ovog književnog sastava, nemaju drugog opravdanja nego da razvlače pričanje i množe napisane stranice“), piše o aktancijalnosti (“Lica su mahom bez reljefa, a opis sredine većinom bezbojan i šablonski“), o jeziku i stilu (“to se ukratko može reći da u piščevom stilu ima ponekad izvesne živosti, a u njegovoj frazeologiji izvesne boje, ali se to gubi u opštoj aljkavosti njegove literarne forme, koja je prilično nedoterana. Šimunovićeva ortografija je nesigurna i nedosledna, njegova interpunkcija proizvoljna, a oblici njegovog jezika često puta nepravilni, rekao bih gotovo nepismeni.“).25

Begovićev tekst je kurtoazne naravi i adresiran je već ojađenom Šimunoviću kao poticaj i kao prijateljska gesta, a dijelom je odgovor na neprimjerenu ocjenu Marka Cara o Šimunovićevu jeziku, posebno pravopisu, frazeologiji i slabostima literarne forme:

“Odmah ću istaći da ovaj novi Šimunovićev roman nije bogat fabulom, nema zapletaja ni velikih događaja, dapače pripovijeda o tako sitnim i nevažnim stvarima, da će zacijelo običnom čitaocu biti suhoparan i nezanimiv ali baš u tom rađanju jednog mora detalja iz maloga, provincijalno-seoskoga kruga, izgleda sve to kao jedan savršen ćilim satkan iz stotine niti, boja i risarija. Jedan pun život. Bezbroj jedva primjetljivih drhtaja, poriva, izražaja ljudske duše. (…)

Jezik kojim je on pisan jest govor mojih brda, u svojoj najljepšoj čistoći i spontanosti, pa kad gospar Marko Car u spomenutoj ocjeni veli ’oblici Šimunovićevog jezika često su puta nepravilni, rekao bih gotovo nepismeni’ – to on ili ne pojmi ove svježine Šimunovićeve fraze ili naumice izvraća.(…)

Bezbroj sinonima, spontanih prispodoba i netraženih metafora kao što ih narod govori – onaj narod oko Cetine i ispod Dinare, najplemenitiji, najbistriji, najnepokvareniji dio našeg plemena. Pogotovo Šimunović majstor u opisima bilo prirode, bilo stvari, bilo životnih emocija.“26

Mirko Perković je prepoznao u Šimunovićevu štivu prevagu intuitivnog i misaonog nad formom i kompozicijom te stilskom dotjeranošću, a spočitava nedostatak sklada između sadržaja i forme. Epizode se mogu istrgnuti iz romana i čitati kao novele, a da im ništa ne bi nedostajalo. Perković upozorava na Šimunovićevu sklonost mikroskopskoj analizi u kojoj je “takovih poteza, uhvaćenih na jednom mimičkom izražaju psihe, ili jednoj riječi, frazi, rečenici, koje su dovoljne, da nadoknade cijeli jedan opis, ili najopširniju psihodijagnostiku umjetnička prvaka.“ Perković nas vodi, rekli bismo, takvom zaključku koji našem piscu verističke minucioznosti daje posebnu vrijednost uz onaj profinjeni subjektivizam, onu introspektivnost koja je tako uvjerljiva, naravna, intimna. Ukratko, tvrdi Perković: “U svojoj vrsti stvaranja (pejzaža i psihe seoske jednog dijela zagorske Dalmacije) jest i ostaje Šimunović – za me – prvoklasni umjetnik.“27

U posmrtnom slovu Vladimir je Nazor podičio Šimunovića, ali i otvoreno progovorio o slabostima koje su mu pripisivali drugi, osobito na račun Porodice Vinčić:“Riječi donosi, rečenice gradi, zgode priča gotovo baš onako kakve ih ču i vidje oko sebe, ponajviše u mlađim danima, ili pak po kazivanju starijih; a da je puk zagorski u Dalmaciji romantik, pûka je priča nad pričama, uza sve njegove alke i otmice djevojakâ i jahanja lijepih konja i puškaranja iz starinskih kuburā. Šimunoviću se može samo prigovoriti da je njegova pažnja bila gotovo uvijek upućena jednim smjerom, pa mu zagorske slike nisu zato potpune. Nešto manjka, te ih valja nadopuniti i nadograditi onim što je sa Šimunovićevim opažanjima homogeno u Matavuljevu ’Bakonji fra Brnu’,u Ćipikovim ’Paucima’,i možda, još u čemu i još u kome. I nije također istina, da Šimunović ne imađaše smisla za socijalnu stranu života dalmatinskih Zagoraca. Ona je latentna…“28

Vice Zaninović je istaknuo kako je Šimunović u Porodici Vinčićiskarikirao predstavnike autonomaškog pokreta konta Oktavijana iconta Stermicha, te da je svoje nazore o negativnom utjecaju grada i njegova morala iznio naročito crtajući Josu Vinčića. Na sličan način i Dunja Detoni-Dujmić na Josinu primjeru iščitava odnarođenost i autonomaški odgoj, no mi bismo sve to ublažili jer se Joso odlučnije od braće i sestara opirao očevim odgojnim utjecajima, a trgovački poslovi odvode ga u svijet, u kojem mu se gubi trag, no možda je u tuđini tragično nastradao. Stoga spomenute ocjene zbunjuju, osobito Zaninovićeva: negativan utjecaj gradskog morala najsnažniji je u njegove starije braće Emanuela i Vicenca koji su se već kao vojnici pokondirili, a o Josinoj izopačenosti ne doznajemo ništa; ona je samo sugerirana njegovim nestankom i patnjom njegove Anice i djece. Ne znamo također zbog čega kritičar intimnu dramu Marijinu izdiže ponad Aničine koja je čednija, toplija i tragičnija.29

Tode Čolak upozorava da Šimunović nije proučavao povijesne izvore, ali iako bez faktografije, zbivanja je fiksirao u godinu 1870. Mipak vidimo i širi okvir: šesto i početak sedmog desetljeća devetnaestog stoljeća. Okosnicu povijesnih nužnosti i kretanja tog vremena Čolak je označio: narodnim preporodom, odnarođivanjem, tuđinskim duhom i promicanjem talijanske kulture, njenim lažnim, patvorenim sjajem, raslojavanjem sela, uništenjem patrijarhalnosti, prodorom trgovine, trkom za novcem, za bogatstvom i nestajanjem čovjeka u toj ludoj igri:

“Sve je nestalo: tragika nestajanja i umiranja prožela je cio roman, sve njegove ličnosti koje su ubile u sebi sve ljepote i prekinule svoje započete snove o životu. Neki tihi haos ispunio je duše svih tih ljudi iz plemena Vinčića kojima se suprostavila zdrava, čista i prostosrdačna duša porodice Alekse Nenadića, čovjeka u kome je inkarnirana narodna snaga, prkos i vjera u samoga sebe.“30 Čolaku, ali i ne njemu samo, uzor je čovjek sa zanimljivim program, iznesenim krilaticom: “Kubura, a ne kultura!“ Čolak dalje navodi aktante, ističe njihovu plastičnost, odmah ćemo reći – nama neprimjerenom atribucijom, ali ipak nekako uspijeva dotaknuti njihovu kompleksnost, dubinu i živost.

 Autori pregleda povijesti hrvatske književnosti Miroslav Šicel i Ivo Frangeš, koji su Dinku Šimunoviću dodijelili osobitu ulogu i značaj, u svojim oduljim tekstovima kao da su prešutno zanijekali estetske domete romanu Porodica Vinčić.

Najiscrpniju analizu ponudila je Dunja Detoni-Dujmić u već spomenutoj monografskoj studiji. Šimunović je, prema njenom mišljenju, tragao za konceptom ove obiteljske kronikeprema uputama recentnih kritičara, tako da je posegnuo upravo za onim naratološkim okvirima kakve su mu savjetovali nakon Tuđinca:

“Kao ni u jednom dotadanjem tekstu on je u Porodici Vinčićeksponirao otvoreni prijepor između realističko-naturalističkog i impresionističkog pisma. Taj bi se prijepor mogao iščitati na svim pripovjednim razinama: od oblikovanja likova do tematskih, motivskih i kompozicijskih zahvata.“31 Budući da u romanu ne postoji jedinstvena narativna jezgra, Detoni-Dujmić vidi u prvaku obiteljskog stabla, u Oktavijanu, integrativnu snagu, jer je on nositelj uloge misaonog subjekta, ali upravo on ostaje tipiziran, stoga i statičan, jer ne izlazi iz unaprijed zadanog značenjskog polja određenog podrijetlom, posjedom, titularom (serdar, harambaša, conte), pripadnošću utjecajnoj autonomaškoj stranki. Detoni-Dujmić zaključuje kako je na kompozicijskom planu pisac slijedio impresionistički postupak kolažiranja građe uz pomoć lika, a “…na provedbenom planu profiliranja njegove osobnosti pobijedio je pojednostavljeni naturalistički impuls“,32 no, taj bismo impuls mi nazvali verističkim. Precizna je prosudba da opisi u romanu uglavnom funkcioniraju na novelistički način, u službi atmosfere ili raspoloženja likova, poglavito ženskih, čemu bismo pridodali kako su opisi uvijek i u funkciji pripovijedanja, prema samom zbivanju, zapažanju ili pak razmišljanju. Lirskom orkestracijom ugođaja Šimunović je oplemenio svoju naraciju. Detoni-Dujmić prepoznaje tematski dualizam u romanu: muške, epske, ideologijske teme, i ženske, lirske, erotske.

Roman Porodica Vinčić (1923.)u odnosu na Šimunovićev prvijenac znatno je slabiji uradak. Razvučenost i rastresitost fabule, neujednačena i neprimjerena distribucija građe, zbivanja koja su viđena iz jednog uporišta ostavljaju dojam teško čitljiva štiva. Sam pisac kao da se izgubio u obilnoj građi, u silini događanja i društvenih previranja. Iako se roman sastoji od 31 poglavlja ostvaren je samo jednim vremenskim planom, i sve se temelji na sukcesivnom događanju kojima je svjedok conte Oktavijan Vinčić, a poslije smrti najmlađi mu sin trgovac Joso. Poglavlja nemaju svrhu epizodnih premještanja u simultana, u paralelna zbivanja, niti postoje uvjetovane situacije kojima bi čitatelj stvorio čvršću predodžbu o protjecanju, i o vremenskom kontekstu koji bi razbio one stereotipne epske odrednice. Sve je u romanu nekako namješteno i neuvjerljivo, izobličeno i izvještačeno. Tematika propadanja velikaške obitelji Vinčić šezdesetih godina XIX. stoljeća nije bila piščevim pravim izborom, a u estetskim dometima donijela je tek sitne pomake. Kako bismo tu ocjenu i opravdali u kratkim ćemo se crtama zadržati na fabuli romana.

U središtu zbivanja su konte Oktavijan, žena mu Iva, njegovi sinovi Emanuel, Vicenco i Joso, kćeri Eleonora i Marija. Društvena previranja najavljuju pobjedu narodnjaka nad talijanašima što Oktavijana (konte Oktavijana, ili kako su ga seljani još zvali Kavijana, ponekad i šjor konta) tjera u očaj, posebno što će to ugroziti tisućugodišnju talijansku kulturu i talijanski jezik. Stariju kćerku udomio je za conta Stermicha u Zadar. Njena svadba bila je događaj za pamćenje. Stariji sinovi Emanuel i Vicenco boravili su u gradu dvije-tri godine, u pravoj gospodskoj obitelji. Škola im nije dobro pošla pa se vratili u Begluk. Bilo im je zabranjeno družiti se sa seoskom djecom, ali kako su odrastali, besposlica ih je tjerala da obilaze seoske krčme. Obiteljski imetak još nije propadao jer su im kmetovi punili podrume i hambare, a Ivin miraz ostao netaknut. Zebnja i nemir počeli su potresati obitelj tek kad je mlađa kći Marija, odmah poslije vjenčanja, pobjegla od muža. I Joso je u nauku bio loš, i on napušta talijanske škole. Oktavijan se isticao dobrotvornim darovnicama; no vraća se zabrinut s nedjeljne mise i svećenikove propovijedi jer je nastalo silno komešanje između narodnjaka i autonomaša. Obitelj je stanovala u Bistriku, a na beglučkom su posjedu imali cijeli palac, palaču, koju će radnici obnoviti prije jesenskih kiša. Uz monumentalna vrata u Begluku postavljeni su mletački simboli: lav i ploča s natpisom, koje je dao premazati vapnenim mlijekom. Poslije kiše pojavile su se gadne pruge. Kao bogati posjednik nastojao je učvrstiti svoj ugled pa je uz gozbu na otvaranje obnovljenog dvorca pozvao mnoge uglednike. Pripremio im je iznenađenje pozvavši iz Zadra pirotehničara koji će vatrometom razveseliti puk. Na otvorenje su došli samo svećenici, popi i kaluđeri; gradska gospoda pak ne. Oktavijanov ugled poljuljan je zdravicom kojoj su se svi smijali. Arsenije iznosi svoj politički program: Kubura, a ne kultura!

Sižei su tek neznatno začinjeni jesenskim ugođajima: trganjem grožđa, komušanjem kukuruza na seoskom gumnu, pjesmama i pričama djevojačkim, bajkama i legendama iz usmene predaje. Marija je oduševljena otkrićem te ljepote mladenaštva i druženja koje su joj roditelji zabranjivali tjerajući od nje seosku djecu. Shvatila je da su joj pouke gospodskom vladanju zagorčale djetinjstvo. Osobito ju je zagolicala priča o soku koji djevojke kupe u staklenke s pupova mlade loze u rano proljeće, i njime mažu kose koje tako postanu mirisne, meke i sjajne. Intertekstualnim unosom fragmenata epskih pjesama pisac pojačava sugestivnost navedenih sljednica. I tako, dok je Marija u Krivodolu doživjela prvi pravi kliktaj duše, obasjanje otkrivene ljubavi i radosti cjelivanja, dotle je njezin otac cijele noći pisao članak Zapuštenost i divljaštvo u Dalmatinskom zagorjuza talijanaški list Dalmatu.

Uz dijelove sižea vezanih uz poljodjelske radove vezani su vrlo poetični opisi: kosidbe (5. poglavlje), berbe grožđa (9.), komušanja kukuruza (11.), a zanimljiv je i opis vatrometa nad Beglukom (13.), opis veselih svećenika i kaluđera (8.), opis prološke bure (24.), ali pravu poeziju pronaći ćemo u lirskim pasažima, u opisima rječice Vojskave (29.).

Detoni-Dujmić upozorila je na poglavlja koji nose ulogu tzv. modulativnih međustavaka,33 izvedenih iz motiva teme kako bi pripremili njezin daljnji tijek i razvoj. Tako je cijelo drugo poglavlje posvećeno rodoslovlju obitelji Vinčić; sedmo opisu gostiju na gozbi, deveto Arseniju Nenadiću, 12. Marijinoj udaji i bijegu iz grada, 15. prošlosti Gina Vanutelija, 18. izborima.

Dvanaestim poglavljem romana nastavljaju se umrtvljeni sižei.Gotovo filmskim rezom, preskokom, petnaestogodišnja Marija je od nevinog djevojčeta postala ženom Gina Vanutellija, ali je netom poslije udaje pobjegla od njega. Pirotehnik Vladimir Getaldi koji se nastanio u Žutoj kući postaje prvo posrednikom za obnovu Marijine veze s mužem, a onda je i sam zavodi. Potiho joj šalje i Gina, a Marija ubrzo doznaje da su obojica u ljubavnoj vezi sa sluškinjom Anđom kojoj je muž Nikolica na smrtnoj postelji. Zato se poput Samarijanke posvećuje bolesniku.

Zaplet radnje potaknula je novost: Marija je zatrudnjela, Getaldi se uzaludno nadao da će je nagovoriti na bijeg s djetetom u svijet. Zapalio je vatromet kako bi ih pozdravio na odlasku. Emanuel i Vicenco odlaze u vojsku. Vijesti o sukobu narodnjaka i autonomaša u Vojskavi, o mrtvima i poginulima. Joso Vinčić se zaljubljuje u Anicu Gojevića, pučanku, pastiricu, Marija se vratila sa sinom i mužem na posjed, a Oktavijan obznanjuje proslavu zlatnog pira. Pojam veličine su im “conte i contessa Fanfogna iz Trogira“ koji su nedavno proslavili jubilej.34 Budući da su uzvanici izostali s proslave, Oktavijan se osjećao žalosno, ali je zato pozvao za svečani stol Gojeviće, a u crkvi su pred svima izljubili Anicu. Bili su to kratki trenutci istinske radosti i ljubavi. Nedugo je poslije preminuo Oktavijan, a uskoro i Iva. Anica je oživjela kuću. Posjet Emanuela i Vicenca s odabranicama Mici i Fani, Dubrovkinjama, otkriva nam što je to ponos i oholost bogataša, ali i nezasitnost.

Iz oproštajnog slova arhimandrita Ilariona, izgovorenog na grobu Arsenija Nenadića, dao bi se iznjedriti ideološki obrazac, čak i geopolitički program za prijelaz u treće tisućljeće. Kubura, a ne kultura! Šimunović je to znao prepoznati, i pred vlastitom savjesti, in foro conscientiae,otvorenom knjigom na to upozorio, ali je na žalost ostao nepročitanim auktorom.

Rasplet kao da se sam ruši pred recipijentom. Anica je donijela na svijet prvo Oktavijana, pa Ivu. Kao što je Marija ronila suze (nitko ne doznade jesu to suze unutarnje pečali ili suze radosne),tako ih i ona roni; ali iz posve drugog razloga, jer nema onog u životu tko bi ostao nekažnjenim, ako se drznuo u viši stalež preskočiti. Poniženja su bila  njezino vlasništvo.

Tek na Ginov nagovor Joso otvara trgovinu koja donosi veću dobit od cijelog beglučkog posjeda pa mu se ’lav’ i ’ploča’ na staroj rodnoj kući čine smješniji nego ikad. No nije sve gotovo: Anđa, trgovkinja, negdašnja ’kmetica’ je zatrudnjela. Joso i Gino dali se na putovanja, trgovina zatvorena, Marija sa sinom odselila u grad Getaldiju, sluge i najamnici raznose zalihe.

Zaključno štivo: bolni jecaj u Aničinoj duši, gorčina, strah i zebnja. Stiže joj Marija u kratki posjet, ali je i prepušta samu pred blagdan, pred Badnju večer. Otkriva joj svoju vezu s Getaldijem i tako joj nehotice otima zadnji zračak vjere u ljude, u čovjeka. Bolnim štrecajem u grudima odjeknula joj je spoznaja o potpunoj propasti Vinčića i Begluka.

Svojevrsne kompozicijske eskapade u distribuciji građe i stvaranja cjeline najbolje je obrazložila i protumačila Dunja Detoni-Dujmić: “Možda se i izgubio, ali kao umjetnik koji je u sebi imao ugrađenu kritičnost i sumnju, Šimunović je želio obuhvatiti zbilju u pokretu i trenju, dakle, zbilju koja se nije objektivirala, već raslojila. Usporedo s racionalnim ponudio je afektivni doživljaj svijeta i zato je narativnu jezgru pokušao prekrojiti. Logički i vremenski poredak te principi epske koherencije i kauzalnosti sve su mu manje važni. Ponekad narativni fragmenti uzmiču pred digresivnim koji su pak u posebnom odnosu s fabularnim lancem te retardiraju, a katkada i poopćavaju događajnost. Nije rijetkost da postanu gotovo samostalne cjeline, što je zapazila već recentna kritika. Ukratko, Šimunović je na jednostavan način nastojao promijeniti odnos uloga događajnog i digresivnog paragrafa u umjetničkoj prozi, a ta je namjera (bez obzira na konačan ishod) po sebi vrlo moderna i sljedbenicima poticajna. Pritom je, kako smo vidjeli, koristio razne postupke: ’orkestrirajuću’ ulogu opisnosti, lajtmotivičku prošivenost, tematsko fugiranje. Tako je obznanio problematiku žanrovske, ali i medijske otvorenosti, zapravo presezanja granica književnih rodova, vrsta te medijskih isključivosti.“35

U romanu Porodica Vinčić središnja radnja događa se u Begluku, izmišljenom, dakle literarno preobličenom mjestu koje pisac smješta bliže Vrlici nego Sinju, ali često u tekstu prepoznajemo hrvatačke oronime i hidronime, književnim potrebama prilagođen hrvatački prostor.Budući da je i sam pisac imao potrebu mimikrijom prekriti i zaštititi obitelj i osobe, posudio je patronim Vinčićiz vrličkog kraja, ali je potpuno razvidno kako se u Oktavijanovoj obitelji lako mogu prepoznati potomci proslavljene sinjske obitelji Lovrića koja je na svojem posjedu Mišovici u Hrvacima kamo su se poslije i doselili, a još za Šimunovićeva učiteljevanja imali utjecaj i moć.

Ipak, ključni književni problem Šimunovićeve pripovjedne proze ne sastoji se u prepoznavanju regionalnih ili zavičajnih posebnosti nego upravo u onim univerzalnim vrijednostima kojima je ono posebno uzdignuto na razinu sveopćeg. I ono što u njegovu književnom djelu izravno upućuje na životnu faktografiju, i ono drugo što je u većoj ili manjoj mjeri stilizirano, što je umjetnički preobličeno, u cjelokupnom kontekstu poprimaju značenje novog, u sebi dovršenog, neponovljivog i univerzalnog. Skloni smo stoga isticati da je i sam Šimunović toga bio svijestan, i da je duboko vjerovao da njegovoj pripovjednoj prozi razlozi ne leže u razbacanoj zbilji, nego da je ona obuhvaćena samosvojnom logikom, svojim unutarnjim zakonitostima, svojom unutarnjom artikulacijom kojoj nije svrha tek preslik zbilje nego njena potpunost, njezina punoća do koje ipak nismo mogli prodrijeti. Izgubljena i zagušena ostade među odjecima stranačkih previranja i sukoba između autonomaša i narodnjaka uoči izbora godine 1870., a to je tek kulisa onom što se zbivalo s aktantima i u njihovoj blizini.

1.3.  Autobiografska proza Dinka Šimunovića (1873.-1933.)

Potpuniji uvid u Šimunovićevu novelistiku priziva na ovom mjestu i osvrt na njegovu životopisnu prozu s literarnim odjecima, omiljenu i čitanu, prozu koja može udovoljiti najvišim estetskim mjerilima, a tu prvenstveno pomišljamo na Mlade dane (1919.),Mladost(1921.) i Tragikomičnu autobiografiju(1926.). O njihovu nastanku očitovao se sam autor: “Gledajući i slušajući s perom u jednoj, a s cigaretom u drugoj ruci, osjećam, kako mi se otrov kroz sjetila u krv šulja, no ipak moram pisati. (…) U ovoj nesretnoj periodi napisao sam i Mladost. Djetinjstvoje bilo premaleno za raspisanu nagradu pa da ga raširim, započeh i Mladost.Tu sam, žureći se, trpao dragocjeno gradivo, dovoljno za velik broj novela, a to je sve progutala jedna knjiga. Još prije toga napisao sam nekoliko stotina stranica romana Beskućnici,no videći, kako se previše dulji i da ću honorar teško sačekati, stanem pisati manje novele pozajmljujući iz toga romana ne samo gradivo, već i čitave stranice doslovno, i tako sam plagirao vlastito djelo – oplijenio Beskućnike.”272Drugi pak razlozi utjecali su na Dinka Šimunovića da svoje novele razvuče, proširi i produlji, zato što su ga urednici plaćali po stranici i retku, a ne prema umjetničkoj vrijednosti teksta. “Zato, braćo plačidruzi, pišite i vi nadugo i ne zaboravite dijaloge: riječ od samog jednog slova zauzme čitav redak!“273    

Životopisna proza Mladi dani sazdana je od niza intimnih ispovijedi razvučenih u 19 odjeljaka. U njima se kao s namotana klupka postupno razvezuju i raspliću Šimunovićeve uspomene, sjećanja na djetinjstvo provedeno u Koljanima, vrličkom selu uz Cetinu, na “rijeku s mostom na devet okova“,274 reminiscencije dječjih igara, jahanje na Gutićevu Zelenku, beglučke livade, vožnje na poštanskoj diližansi, gradnju mlina od trstike s djevojčicom Maricom, sjećanja na brazgotine, derneke i pijano doba, na priče o umrlima koji stenju u groblju, o Vrlici, Krčiću i Topolju, vožnji ’uzbrditim zavojicama’ prema Kninu, o varoškim zabavama, o strahu od smrti gledajući umirućeg strica Ivu, o ukopu, krizmi i daru koji ga je razočarao (molitvenik umjesto zlatnog sata), prvom susretu s morem, povratku u Koljane, starom mostu i peračicama, zavjetnom hodočašću Velikoj Gospi u Sinju, dugotrajnim jesenskim kišama, o svatovima i mladenki koja je jahala na konju, o fra Anti, o Rudici koja se uistinu zvala Petrica, mirisu beglučkih livada, zveketu đerdana u kolu.

Mladi dani zanimljivi su izvješćem o poetskom domjenku gdje je na Vrličkoj česmi Ivo Bressan recitirao zanosne stihove, kao i prvom susretu s Milanom Begovićem i Vladimirom Nazorom, što je u mladom Šimunoviću probudilo silnu žeđu za knjigom.275 Toliko je omršavio i požutio da mu je majka otimala knjigu iz ruku.

Mislima na Rudicu/Petricu koja je nestala Šimunović je zaključio priču o svom mladenaštvu: “Ali to nije bila ljubav samo prema Rudici, već i prema onome kamenju, što ga je pregazila, prema crnim ukočenim grabima i suncu, što ih je obasjavalo. Sve oko mene blistalo i miljem odisalo, radosnim i tužnim. U srcu se budila slutnja prve mladosti, koja sve pozlaćuje: započe u meni stvarati nove radosti, boli i novu ljubav, ali to onda nijesam znao…“276       

Mladost(1921.) životopisna je proza kojom je Dinko Šimunović u 25 odjeljaka ispisao svoje uspomene od svoje četrnaeste godine i doseljenja cijele obitelji iz Koljana u Kijevo, koje je nazvao Mrkodolom,do svoje 28. godine i preseljenja iz Hrvatca/ Hrvaca u Kraj (Dicmo). Štivo je čitko, kadšto pogađa i pretjeranom iskrenosti, no unatoč snažnom mimetičkom uporištu, nadasve je literarno. Nostalgičnim zovom iz jednolične pustoši pisac otvara nove stranice, vidi “selašca u zelenilu i blistavu Cetinu (…) gdje kršni momci na konjima trče i čobanice u vezenu ruhu srebrnim nakitima bliješte koračajući mekim stazicama među visokim klasjem i kukuruzom. A preko brda, sat hoda daleko, bijelio se gradić Vrlika u gajevima među grmljem i travnatim obalama.“277

Nižu se ispovijesti i uspomene, od gorke priče o čedomorstvu Perina djeteta, posjetu obitelji vrličkog suca i trgovca, druženju s Ester (Licejkom), penjanju uz uski zvonik, iščekivanju odlaska u Vrliku na poduku i pripremu za studij, Esterino muziciranje na glasoviru, susreti, šetnje i druženje s Titom Viličićem, izleti u Schönbrunn i Jakar, susret s besramnom djevojkom, posjet bogatoj i učenoj dami, pijanom učitelju Katuriću, Marici s Ribarića koja je postala majka. O boravku na školovanju u zadarskoj preparandiji Šimunović nije htio ništa pisati jer mu ti dani bijahu teški, mučni, neveseli; a kako su među polaznicima bili samo’lacmani’ i ’boduli’ prijatelja među njima nije upoznao. Završni odjeljci Mladosti, zasićeni su impresijama i doživljajima vezanim uz piščevo mladićko doba provedeno u selu Hrvacima. Zapisci su to u kojima je autor u samom žarištu teksta, ali je osim izravnih biografema lako prepoznati i onaj ’individualni rukopis’ u kojem su životni nazori i smisao ljudskog poslanja bili u suglasju i u savršenom skladu. Donosimo ulomak iz XXIII. poglavlja:

“Mjeseca rujna, kad je u Cetinskoj Krajini svršila žetva i nastalo trganje vinograda, nastanim se u bogatom selu Hrvatcima kao novi učitelj.

S visa, pred školom, na sjeveru i na jugu vidjeli se humci, ogrnuti šumicom ili vinogradom, a prema istoku zeleni vrtovi i žute njive. Podalje širile se livade, tik uz Cetinu, gdje vrbe strmogletke saginju dugo, vitko pruće, a uzgorito jablanje straži i zaklanja blistavu površinu rijeke.

Mnogi komšiluci sunčahu se pod brežuljcima, a neki skrivali se u dubokim, sjenatim dražicama. U tim lijepim naseljima življahu sretna čeljad: I starice bile sputne, vesele i smiješeći se prolazniku, a mila i djeca,što počeše dolaziti k meni u školu. No čim bi svršila pouka, iznova bih pregledao lijepo uređene sobe novoga doma, a onda bih šetao ravnim kolovozima u polju i vijugavim putićima sela. (…) Dani moji zažuboriše veselo poput vrelašca na gorskoj strmini, i svako jutro donosilo nove radosti.“278          

Na stranicama ŠimunovićevihMladih dana iMladosti mimeza potiskuje dijegezu, ali tako da je piščeva virtualna zbilja oplemenjena, viđena kao otkriće prirode, otkriće onog zbiljskog, onog isuviše bliskog. Ove uvjerljive ispovijesti s nizom reminiscencija iz piščeva mladićkog doba nisu samo dokumenat o vremenu i prilikama u kojemu je pisac živio nego poetski, literarni odjeci koje i današnja školska mladež, unatoč vremenskom otklonu, čita s posebnim užitkom i zavidnom recepcijom.

Dinko Šimunović rođen je 1. rujna godine 1873., a na svijet ga je donijela kao nezakonito dijete Manda Anić, dvorkinja u kući učitelja Stipana Šimunovića u Kninu. Očinstvo svog djeteta isprva je zatajila, a u roditeljski dom u selu Vrpolju od sramote nije se smjela vratiti. Dijete je krstio vrlički župnik i u crkvenu ga maticu upisao imenom i prezimenom: Dume Dumičić, kako bi neobičnom ’odmilnicom’ mogao biti prepoznat kao dijete rođeno u nezakonitoj vezi. Rubrika o ocu tada je ostala prazna, a kum Ivan Lain, građanin, katolik, svojim je svjedočenjem potvrdio rođenje djeteta. Nedostatne su obavijesti o prvim dvjema godinama tog dječaka u krilu nevjenčane majke, koja je osramotivši roditelje ostala u svijetu bijede i neimaštine, poniženja, uvreda, besanihnoći i spašavanja egzistencije teškim poslovima. S tom ženom, dvorkinjom u kući svojih roditelja, na zajednički život odlučio se Stipan Šimunović, i tako su u Vrlici 16. kolovoza godine 1875. sklopili brak. Dvije godine poslije, točnije 25. listopada 1877. Stipe Šimunović iz Kninskog Polja, u nazočnosti svjedoka Lazara Gjukića i Ivana Begovića (vjerojatno Milanova oca!), potpisao je izjavu da priznaje dječaka za svoga zakonitoga sina, nadjenuvši mu ime Dinko i davši mu vlastito prezime Šimunović. Majčina “čaša gorčine”, teške rane koje joj je zadavala vrlo nesklona sredina, tihi, skriveni plač, uzdasi i zabrinuto lice kao da su se odzrcalili i u djetinjoj duši, i najavili onu zebnju, uplašenost i osjećaje nesigurnosti i neizvjesnosti, onu opsesivnu misao o beskućništvu koja je književniku Dinku Šimunoviću potresala temelje bića i činila ga nesretnim gotovo cijelog života. Sudbina beskućnika, tuđinca; sudbina dječaka rođena u izvanbračnoj vezi i s nepriznatim očinstvom; gorčine odbačenosti i poniženja ispijene s majčinim mlijekom, sva patnja i egzistencijalna zebnja koju je kao dječak gonetao s majčina lica i pogleda, odredile su, senzibilizirale budućeg književnika. Poruge, podsmijeh i ogovaranja poput bodlji ranjavale su ga svakodnevno. Dugo ga je pratio osjećaj odbačenosti, osjećaj izgubljenosti i suvišnosti. Poput nevidljiva oklopa stezala ga je misao kako u njegovu životu postoji nešto lažno, nešto što i njemu samom skrivaju njegovi najbliži. Patrijarhalno okruženje svakodnevno ga je ispunjalo mjericom nelagode i gorčine. Vjerovao je kako je netko drugi: ime i patronim Dume Dumičić, kojim su ga upisali u crkvenu maticu, stajalo je nad njim poput mača, poput nerješive zagonetke. Tragao je za vlastitim identitetom. Posinjen u petoj godini, djetinjstvo je proveo skromno i oskudno iako je u obitelji bio jedinac, učiteljski sin. Prije stotinjak godina čovjek se uglavnom rađao, živio i umirao u zavičaju. Koljane, Kijevo i Vrlika, u kojima je proveo djetinjstvo i prvu mladost, nisu stvorili u njemu onu zavičajnu povezanost i bliskost, a o Kninu u kojemu je rođen, ostavio je zapis uTragikomičnoj autobiografiji:“Rodnoga mjesta u pravom smislu i nemam, onoga s porodičnim vezama, s djetinjskim uspomenama iz očinskog doma i s očekivanjem, kako ću u njemu doživjeti pokoj u djedovskoj raci. Time se mogu ponositi, uživati i tome se mogu nadati jedino oni sretnici, čiji su pređi imali svoju zemlju i svoju kuću, a ja, kao sin intelektualnog proletarca, naslijedio sam jedino skitnju iz jedne krajine u drugu.”279

Ljeto 1887. proveo je u Vrlici u obitelji trgovca, očeva prijatelja, gdje ga je neki profesor pripremao za polaganje završnog razreda niže gimnazije i prijamnog ispita na učiteljskoj školi. Nevjerojatna je bilješka unesena u osmom poglavlju Mladosti (1921.) s nadnevkom 6. srpnja godine 1888., koja mijenja činjenice o Šimunovićevu poznanstvu s Begovićem i Nazorom: “Za nekoliko dana doći će Begović i Nazor, jer počinju glavni praznici. Onda se ne ću družiti s Viličićem, već jedino s njima: oni će me bolje uputiti u višu znanost. Begović postat će humanist, a brat mu liječnik, ali se meni ne sviđaju bolesni ljudi, niti mi je drago slušati, kako jauču. Lani mi je pročitao Nazor (a on već piše krasne stihove) duboku misao, koju je zabilježio na rubu jedne knjige i meni dao da je prepišem: ’Kod humanista i pjesnika uvijek ćeš naći utjehe i milih riječi, te nas izjednačuju s bogom. A prirodoslovci nas uče, da smo prašak u svemiru i da je rod sve, a pojedinac ništa…“280

Odlazak pak na školovanje u Arbanase donio mu je tek prividno olakšanje jer je stanovao u Konviktu uz godišnju potporu Namjesništva u iznosu od 360 forinti. Poslije završene učiteljske škole Dinko je 18. kolovoza godine 1892. započeo svoju učiteljsku karijeru u sinjskom selu Hrvatce. Mladi je učitelj Dinko Šimunović postao, kako navodi Tode Čolak,  “privremenim učiteljem jednorazredne muške pučke učionice u Hrvatcim sa plaćom ustanovljenom obstojećimi učionskimi zakoni za okoliše III. reda i stanom u naravi”,281 a s nastavom je započeo u rujnu. Tada još nitko nije ni slutio kako će Dinko postati najistaknutijim hrvatskim književnikom iz razdoblja moderne.

Dinko Šimunović postaojeprvim privremenimučiteljemu Hrvatcim/Hrvacima, odnosno prvim učiteljem s namještenjem u tom selu.Ove retke ispisujem po sjećanju, iz priča moga djeda Josipa i priča Josipa Bošnjaka Joke koji su bili njegovi učenici. Dočekan je s lovorikama i uz pravo veselje mještana odjevenih u narodnim nošnjama. Dočekali su ga na početku sela, i s poštanske kočije premjestili na kočiju posebno urešenu za taj svečani dan. Kočijom je upravljao Mihovil zvani Miško, kojeg pisac navodi u romanu Porodica Vinčić. U selu se slavio blagdan Gospe od Žalosti, dvadeseta godina posvećenja crkve i početak organiziranog školstva jer državnih pučkih učionica nije dotad ni bilo. Oduševljenju nije bilo kraja. Osim plaće i osiguranog stana pripadala mu je i nagrada u darovima koje bi mu mještani redovito donosili.Ubrzo je zavolio selo, doživljavao ga kao da je u njemu rođen, zavolio je ljude, i život. Hrvatce, živopisnipejsaži, ljudskatoplinaibliskost, pustolovnezgodeiiskušavanjeprvihčariljubavi, odnjegovalisuŠimunovićevusenzibilnostiintuiciju. Razgrnuojeotajnizastorsvojećutilnostiiostaovječnozagledanukrovove, vrtove, gajeve, Vojskavu, krivudavurijekuukojojseodzrcaljeneumivajuješikeivrbe. Takvihljepotanijedotadmogaonigdjeinikadvidjeti, osluhnuti, dotaknuti, oćutjeti. Daihjevidio, MatkoPeić bizapisao: “Unajmekšapoljasamdošao. (...) NigdjevaljdauHrvatskojkoracinisutakomekikaouovojzemlji.“282

U Hrvacima Dinko je Šimunović proosjećao sve radosti i okajao sve tuge. Hrvatačko razdoblje donijelo je još djetinjoj njegovoj duši ponajviše onog što nazivamo otkrićem tajnog, zagonetnog, nedohvatnog u ljudskom životu. Radosti trenutka dijelio je s ljudima koji su ga voljeli, koji su mu bili bliski, a njega su svi htjeli, za njim se otimali.Dinko je upravo u Hrvacima spoznao pravu mjeru životnih uspona, uzvišenih časti i ljudskog dostojanstva u svakom susretu, na svakom koraku, na svakom mjestu.

Stoga je zavičajnostvažnakategorijaudjelimaDinkaŠimunovića. Našegjepiscakaobeskućnikaibeskućnikovasina, kakojesamzapisao, “…morilačežnjazadomomivrtomsjenatim, timviše, kadsamuvidio, kakojesvima, štosamihpoznavao, Udesbiovišenaklonjen.“283  

UHrvacimajeŠimunović pronašaovrutakarhetipskihslikakojimajeodnjegovaosvojupoetskusenzibilnost; unjimajepjesnikovaćutilnostpronašlapravugospodskugozbu. Čežnjudasveokosebeučinibliskim, daobuhvationonespojivoučuvstvima, ineizrecivoumislima, prepletalosepoputmiljaunjegovojduši. Ono baladično i neprolazno iz čudesnih starinskih priča iskristaliziralo se u poetsku darovitost, da bi još dugo u njegovoj svijesti i podsvijesti plutalo u slikama i prispodobama, u neraspadljivim isječcima hrvatačke zbilje. U njegovoj novelistici mimeza uglavnom potiskuje dijegezu, imitacija i odsjaj zasjenjuju stvaranje, a modeliranje oblikovanje. Opisi prirode nisu više samo statično dekoriranje pozadine, nego su u funkciji oprostorivanja pripovjednih zbivanja; opisi u službi naracije. Prostor tako postaje svijetom, putanjom kojom je označena aktancijalnost, kretanje ne samo aktera, nego i pisca, pripovjedača, a s njima i recipijenta.

Najsnažnija nevidljiva sila koja je upravljala Šimunovićem bio je osjećaj beskućništva i nesigurnosti, osjećaj osuđenosti na selidbe u nove sredine. Iako je u jednom trenutku poželio promjenu i napisao molbu višim školskim vlastima kako bi se premjestio u neku drugu školu, u neku drugu sredinu, odlazak iz Hrvaca doživio je kao gorčinu, kao patnju, kao najveću kaznu. Osjećaj nostalgije za bezbrižnim mladenačkim danima čvrstim je nitima povezan s njegovim hrvatačkim razdobljem. Svim svojim sjećanjima jačao je onu bliskost i blizinu prema svemu što je oćutio i proživio na početku svojeg učiteljevanja, pa čak i obiteljske tragedije - smrt prve žene i djeteta pojačavala je onu punoću vezanosti uz to pitomo mjesto u cetinskoj dolini. Mnogi su hrvatački doživljaji u njegovoj podsvijesti pretočeni u arhetipske slike onog neponovljivog, beskrajnog, očaravajućeg. Stoga je Šimunović zavolio Hrvace onom ljubavi kojom se voli rodno mjesto, zavičaj i sam život. Ključni književni problem Šimunovićeve pripovjedne proze ne sastoji se u prepoznavanju regionalnih ili zavičajnih posebnosti nego upravo u onim univerzalnim vrijednostima kojima je ono posebno uzdignuto na razinu sveopćeg. I ono što u njegovu književnom djelu izravno upućuje na životnu faktografiju, i ono drugo što je u većoj ili manjoj mjeri stilizirano, što je umjetnički preobličeno, u cjelokupnom kontekstu poprimaju značenje novog, u sebi dovršenog, neponovljivog i univerzalnog. Skloni smo stoga isticati da je i sam Šimunović toga bio svijestan, i da je duboko vjerovao da njegovoj pripovjednoj, novelističkoj ili pak autobiografskoj prozi razlozi ne leže u razbacanoj zbilji, nego da je ona obuhvaćena samosvojnom logikom, svojim unutarnjim zakonitostima, svojom unutarnjom artikulacijom kojoj nije svrha tek preslik zbilje nego njena potpunost, njezina punoća.

Modernističko doba koje je isticalo silnu želju za europeizacijom hrvatske književnosti, tvrdi Ivo Frangeš, pokazalo je u primjeru DinkaŠimunovića da pisanje blisko narodu ne mora biti isključivo folklor jer je njegova lirika šiknula iz najranijih djetinjih uspomena, iz čudesne prozirnosti i beskrajne slobode gladnog ali ponositog kamenjara, a toliko apostrofirana patrijarhalnost za njega je bila uzmak, povlačenje pred nezadrživim naletima tuđinstva.286 Potvrdio je to Šimunović i svojim životom: iako zadužen, siromašan i očajan nije prihvatio velikosrpske želje i ucjene, kako su to otužno učinili neki hrvatski pisci prodavši se za Judine škude početkom dvadesetih godina. I današnji recepcijski odjeci potvrđuju kako među književnicima hrvatske moderne Dinku Šimunoviću pripada zapaženo mjesto.

Tekstove pripremio:

Dr. sc. Miljenko Buljac, prof. savjetnik i znanstveni suradnik

5Dinko Šimunović, Pripovijesti. Mladi dani. Porodica Vinčić, PSHK, sv. 70., ur. Marin Franičević, Matica hrvatska – Zora, Zagreb 1965., str. 40.

6  Isto, str. 47. i 53.

14Isto, str. 78.

15Isto, str. 79.

277Isto, str. 85.

278Isto, str. 172

283Dinko Šimunović, Tragikomična autobiografija, n. dj., str. 509.

284Isto.

285Isto, str. 509.-510.

286Usp. Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, n. dj., str. 250.-251.

4Dinko Šimunović, “Tuđinac. Pripovijest“, u: Djela II., Mladi dani/Mladost/Tuđinac/Porodica Vinčić, Djela hrvatskih pisaca, ur. Dragutin Tadijanović, Zora, Zagreb 1952., str. 192.

17Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, n. dj., str. 300.

18Dinko Šimunović, Tuđinac, nav. dj., str. 190., 198…

19Detoni-Dujmić, nav. dj., str. 86.

20Isto, str. 87.

21Krešimir Nemec, “Roman hrvatske moderne II.“, Republika, časopis za književnost. Ogledi i istraživanja, god. LII./1996., svibanj-lipanj, br. 5.-6., str. 87. [82.-92.]

22Ne mislimo pritom samo na prozu Slobodana Novaka, nego na svu modernu prozu koja od Kafke naovamo zanemaruje motivaciju u postupcima akatanata.

22aDinko Šimunović, Tuđinac, n. dj., str. 225.

23Miroslav Šicel, “Književnost moderne. Dinko Šimunović“, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 5., Biblioteka Povijesti, Liber – Mladost, Zagreb 1978., str. 256. (245.-256.).

24Josip Bogner, Studije i portreti, Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti i kulturi, Dvadeseto stoljeće, knj. 1, ur. Dubravko Jelčić, priredila Antonija Bogner-Šaban, Ogranak Matice hrvatske – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad, Vinkovci, 1993., str. 45.

1Dunja Detoni-Dujmić, Dinko Šimunović, Enciklopedija hrvatske književnosti, ur. Ivo  Frangeš, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1991.

2Tode Čolak, Čovjek i umjetnik Dinko Šimunović, Matica hrvatska – Pododbor u Rijeci, posebno izdanje, Rijeka 1966.

3  Usp. Detoni-Dujmić, n. dj., str. 9.-11.

4Isto, str. 9. (Navod prema: Detoni–Dujmić,Iz Šimunovićeve korespondencije,Arhiv Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu.)

Ovaj Begovićev istup ishitren je mladenački čin. Iz cijelog njegova književnog djela možemo utvrditi da je bio vrlo pobožan čovjek, te da je, zanemarimo li taj ispad, prema svećenstvu imao besprijekoran stav. Vidi bilješku 60. na str. 178. i 179. u kojoj je komentar don Drage Šimundže o Mrkodolu iUskrsnom blagoslovu.

5Dinko Šimunović, Pripovijesti. Mladi dani. Porodica Vinčić, PSHK, sv. 70., ur. Marin Franičević, Matica hrvatska – Zora, Zagreb 1965., str. 40.

6  Isto, str. 47. i 53.

7Dinko Šimunović, “Tragikomična autobiografija“, u: Vinko Brešić. Autobiografije hrvatskih pisaca, posebno izdanje, ur. Bože Čović, AGM, Zagreb, 1997., str. 511.

8  Vice Zaninović, priređivač Šimunovićevih pripovjednih proza, povodeći se za piscem naslovio je izdanje s ’pripovijesti’. Ima dakako i svježijih primjera: Tonko Maroević je tako nazvao Marinkovićeve novele.

9Krešimir Nemec, “Dinko Šimunović. Duga, u: Hrvatski pripovjedači, priredio Krešimir Nemec, Mozaik knjiga, Zagreb 2001., str. 97.

10Dinko Šimunović, n. dj., str. 71.

11Isto, str. 71.

12Isto, str. 73.

13Isto, str. 75.

14Isto, str. 78.

15Isto, str. 79.

16Isto.

17Isto.

18Isto, str. 81.

19Isto, str. 83.

20Isto.

21Isto, str. 84.

22Isto.

23Isto, str. 85.

24Isto, str. 89.

25Isto.

26Isto, str. 90.

27Isto.

28Isto, str. 91.

29Krešimir Nemec, n. dj., str. 97.-98.

30Šimunović, n. dj., str. 79.

31Nemec, n. dj., str. 97.

32Usp. Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, n. dj., str. 249.

33Dubravko Jelčić, Teme i mete,  (poglavlje: Zapis o Dinku Šimunoviću), n. dj., str. 57.

34Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti. Tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, drugo, znatno prošireno izdanje, ur. Josip Pavičić, sinkronijske tablice Ivica Matičević, Naklada Pavičić, Zagreb 2004., str. 299.

35  Hippolyte Taine (1828.-1893.) francuski estetičar, povjesničar i filozof, osobito utjecao na Zolu i naturaliste. Njegova je tvrdnja da je umjetničko djelo produkt rase, sredine i trenutka u kojem je nastalo. Empirist, pozitivist. Djela: Povijest engleske književnosti; Filozofija umjetnosti; Izvori suvremene Francuske.

36Šimunović, n. dj., str. 56.

37Isto.

38Isto, str. 57.

39Isto.

40Isto, str. 59.

41Isto, str. 59.-60.

42Isto, str. 60.

43Detoni-Dujmić, n. dj., str. 34.

44Šimunović, n. dj., str. 64.- 65.

45Isto, str. 67.

46“Otad po danu tkah uz veliki stan, a po noći

       Opet bih sve razdriješila to uz goruće zublje.

       Tako sam troljetnom znala Ahejce prijevarom varat“

       (Homer, Odiseja, pj. XIX., str. 303., stihovi 149.-151.)

47Šimunović, n. dj., str. 67.-68.

48Usp. Detoni-Dujmić, n. dj., str. 24.

49Šimunović, n. dj., str. 202.

50Isto, str. 208.

51Isto, str. 207.-219.

52O tome opširnije u: Dunja Detoni-Dujmić, n. dj., str. 12.-22., 31.-33. te od 126.-146. Također u: Miljenko Buljac, “Izvan tokova, ali u žarištu književnih zanimanja“, Vidik, god. XXIV./1977., serija V., br. 5., str. 80.-100.

53Detoni-Dujmić, n. dj., str. 24.-25.

54Šimunović, n. dj., str. 150.-151.

55Isto, str. 238.-239.

56Isto, str. 149.

57Detoni-Dujmić, n. dj., str. 25.

58Viktor Žmegač, “Folklorni impresionizam. Duga Dinka Šimunovića“, u: Ivo Frangeš - Viktor Žmegač, Hrvatska novela. Interpretacije, ur. Avenka Žurić, Školska knjiga, Zagreb 1998., str. 184.-185.

59Isto, str. 185.

60Don Drago Šimundža, n. dj., str. 29.-30.

69Vlado Pandžić, “Recepcija Šimunovićeva književnog djela u hrvatskoj školi“, u: Kijevski književni susreti, zbornik radova i pjesama, ur. Stipan Matoš, Kijevo, kolovoz 2002., str. 42.

70Pandžić, n. dj., str. 51. (39.-51.).

71O tome u: Detoni-Dujmić, n. dj., str. 16.-22.

    Također i u: Dinko Šimunović, Tragikomična autobiografija, n. dj., str. 509.-519.

72Josip Bratulić, Mrvice sa zagrebačkog stola,Mala knjižnica MH, Novi niz, kolo II., knj. 11., ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb 1994., str. 34.

73Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti, knjiga III., Moderna, Biblioteka Posebna izdanja, ur. Nives Tomašević, Naklada Ljevak, Zagreb 2005., str. 212.

3Dunja Detoni-Dujmić, Dinko Šimunović, Enciklopedija hrvatske književnosti, voditelj projekta Ivo Frangeš, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1988.

4Dinko Šimunović, “Tuđinac. Pripovijest“, u: Djela II., Mladi dani/Mladost/Tuđinac/Porodica Vinčić, Djela hrvatskih pisaca, ur. Dragutin Tadijanović, Zora, Zagreb 1952., str. 192.

5Detoni-Dujmić, nav. dj., str. 89.

6Isto, str. 87.

7Isto, str. 95.

8Isto.

9Isto, str.128.

    Isto u: Branko Vodnik, “Dinko Šimunović“, u:Strossmayer koledar za godinu 1912., str. 57.

10Josip Pasarić, “Dinko Šimunović. Mrkodol“, u: Obzor, god. L./1909., br. 101., str. 18.

11Dunja Detoni Dujmić, Dinko Šimunović, n. dj., str. 1.-150.

12Detoni-Dujmić, n. dj., str. 126.-127. Isto: Antun Gustav Matoš, “Dinka Šimunovića Tuđinac“, u: Sabrana djela, knj. 7., Zagreb 1976., str. 195.

13Antologija novijih hrvatskih pripovjedača, priredio dr. Branko Drechsler (Vodnik), knj. 1., Srpska književna zadruga, Beograd 1912.

14Antun Gustav Matoš, “Kritike, eseji, studije i članci, polemike, putopisi, feljtoni i impresije“, u: Antologija hrvatskih pripovjedača, PSHK, III., knj. 66., ur. Šime Vučetić, Matica hrvatska - Zora, Zagreb 1967., str. 154.-159.

15Ivo Frangeš, nav. dj., str. 250.-251.

16Detoni-Dujmić, nav. dj., str. 86.

17Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, n. dj., str. 300.

18Dinko Šimunović, Tuđinac, nav. dj., str. 190., 198…

19Detoni-Dujmić, nav. dj., str. 86.

20Isto, str. 87.

21Krešimir Nemec, “Roman hrvatske moderne II.“, Republika, časopis za književnost. Ogledi i istraživanja, god. LII./1996., svibanj-lipanj, br. 5.-6., str. 87. [82.-92.]

22Ne mislimo pritom samo na prozu Slobodana Novaka, nego na svu modernu prozu koja od Kafke naovamo zanemaruje motivaciju u postupcima akatanata.

22aDinko Šimunović, Tuđinac, n. dj., str. 225.

23Miroslav Šicel, “Književnost moderne. Dinko Šimunović“, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 5., Biblioteka Povijesti, Liber – Mladost, Zagreb 1978., str. 256. (245.-256.).

24Josip Bogner, Studije i portreti, Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti i kulturi, Dvadeseto stoljeće, knj. 1, ur. Dubravko Jelčić, priredila Antonija Bogner-Šaban, Ogranak Matice hrvatske – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad, Vinkovci, 1993., str. 45.

25Marko Car, “Dinko Šimunović. Porodica Vinčić“, u: Srpski književni glasnik, god. IX./1923., br. 2., str. 156.-157. (Navod prema Dunji Detoni-Dujmić, str. 133.)

26Milan Begović, “Dinko Šimunović. Porodica Vinčić“,Savremenik, 1923., str. 349.-350.

27Mirko Perković, “Literarni rad Dinka Šimunovića“, Novo doba, god. VI./1923., br. 241., str. 2.

28Vladimir Nazor, “Nesuđena 60-godišnjica Dinka Šimunovića“, u: Nova Evropa, XXVI./1933., br. 9., str. 428.-429.

29Vice Zaninović, “Dinko Šimunović“, predgovor u knjizi: Dinko Šimunović. Pripovijesti /Mladi dani/ Porodica Vinčić, PSHK, ur. Marin Franičević, Matica hrvatska - Zora, Zagreb 1965. str. 24.-25. (7.-30.).

30Tode Čolak, nav. dj., str. 240.

31Dunja Detoni-Dujmić, nav. dj. 97.

32Isto.

33Isto, str. 105.

34U osvrtu na Begovićevu novelu I Lela će nositi kapelin upozorili smo na motiv koji je Begović posudio od Šimunovića.

35Dunja Detoni-Dujmić, nav. dj., str. 106.

272Dinko Šimunović, Tragikomična autobiografija, n. dj., str. 517.

273Isto, str. 518.

274Dinko Šimunović, Djela II. Mladi dani. Mladost. Tuđinac. Porodica Vinčić, Djela hrvatskih pisaca, ur. Vice Zaninović, gl. ur. Dragutin Tadijanović, Zora, Zagreb 1952., str. 10.

275Usp. isto, str. 75.

276Isto, str. 82.

277Isto, str. 85.

278Isto, str. 172

279Dinko Šimunović, “Tragikomičnaautobiografija“, u: VinkoBrešić: Autobiografijehrvatskihpisaca,ur. BožeČović, AGM, Zagreb, 1977., str. 509.

280Dinko Šimunović, “Mladost“, VIII. poglavlje; u: Djela II., Mladi dani. Mladost. Tuđinac. Porodica Vinčić, n. dj., str. 120.

281Tode Čolak, ČovjekiumjetnikDinkoŠimunović,posebno izdanje, Maticahrvatska– PododboruRijeci, Rijeka1966., str. 40.

282Matko Peić, Skitnje, BibliotekaHrvatskiklasici, ur. VinkoBrešić, 4. izdanje, NZMH, Zagreb2002., str. 7.

283Dinko Šimunović, Tragikomična autobiografija, n. dj., str. 509.

284Isto.

285Isto, str. 509.-510.

286Usp. Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, n. dj., str. 250.-251.